Ako ne znaš koliko da učiniš za čoveka, koliko da daš u nekom odnosu, zapitaj se samo jedno – koliko taj čovek čini za tebe i koliko on daje u tom odnosu… tu je odgovor na to pitanje bez obzira koji da je odnos u pitanju i koliko ti teško bilo da to prihvatiš… samo je to zrelo ponašanje i samo to čuva od bolnih otrežnjenja… ne govorim ovde o hrišćanstvu i „ko te tebe kamenom, ti njega hlebom“ stavu… govorim o tome kako stvari funkcionišu dok mi zamišljamo želje i o tome kako ista ponašanja uvek vode do istih ishoda… pametan čovek bi trebalo da se zamisli… i nije da se dobrota ne isplati, ali jeste da se neselektivna dobrota ne isplati nikako.
Ako u odnosu dajete mnogo manje ili mnogo više to nije (ne)hrišćanski nego neurotičan stav… u jednom slučaju ste sebični i neinvestirani u taj odnos, uzimate nekog zdravo za gotovo i trošite čoveka, u drugom se nadate da ćete možda nekad, nekako, ako se trudite, i još malo trudite, i još malo možda na kraju otopiti nečije hladno srce, a to se nikad neće dogoditi… pre ćete spaliti svoje… u najboljem slučaju taj neko će pristati na vaše prisustvo i to je u redu ako vam je to dovoljno.
Nismo ovde da bi voleli svakog i bili dobri sa svima – dovoljno je ne mrzeti i ne želeti zlo… ljubav već mora da se zasluži.
Blanko ljubav – blanko patnja.