Bila je oličenje ženstvenosti… tanka, plava, ranjiva, sa onim pogledom ispod šiški, izgledom plavuše u nevolji koji muškarci tako vole… najvoljenija engleska princeza… ali nije je voleo onaj koji je trebalo da je voli… on je voleo duboko i trajno, stariju, u najmanju ruku ne lepu ženu, grubih crta, oštrog jezika i muške energije koju ljudi nisu voleli … ali voleo ju je on… “pokazalo se dovoljnim”, što reče neko… i onda je princeza s početka priče bila duboko nesrećna, depresivna, bulimična i krenula je da traži ljubav (nike) ne bi li se osećala bolje… a ko zna kako bi njena priča izgledala da je bila sa čovekom koji bi je voleo, razmazio, pričao sa njom, gledao u nju kao božji dar, smejao se s njom… da li bi se prejedala pa povraćala hranu, da li bi sate provodila gledajući kroz prozor palate u sivo englesko nebo, da li bi umrla mlada?
Ponekad je sa nama sve u redu, i s onim preko puta nas je sve u redu, al mi kao par nismo u redu… zaglavljeni u pogrešnom izboru kao ona mala deca što se muče da figuru trouglastog oblika stave u okrugli kalup… i lupaju, i pritiskaju, i ljute se i ne ide nikako, a trougao i okrugla rupa na ploči ostaju neumoljivi jer nikad neće trougao u krug… i onda se mučimo da prekrojimo sebe ili drugog, odsečemo vrhove, smanjimo krajeve, nategnemo, pritisnemo, uguramo… bez da prepoznamo da niko nije loš samo je kombinacija loša jer okrugao kalup traži krug i da bi svako iz te priče možda bio dobar nekom drugom, manje uglastom il manje okruglom.
… a kad jednom udješ u pogrešan voz sve su stanice pogrešne i sve si udaljeniji od pravog odredišta… od svog čoveka, od svoje žene, od mesta gde ti je udobno bez mnogo truda, gde sve lepo dodje na svoje… gde stvari legnu bez da se mučimo, prirodno, meko, tek tako… samo legnu… kao kocka u kvadratni oblik na ploči.