Ne spotiči se o svaki kamen koji si prešao i ostavio iza sebe na svom putu i nemoj da ti najveći od njih bude spomenik za života… i ne daj da ti on bude negativno brojanje i izgovor za zaustaviti se… ne spotiči se i ne misli da si manje vredan od onih čiji ti put izgleda ravan jer si, možda: neželjeno dete, možda, sin alkoholičara, možda, dete rodjeno da spasi brak koje to nije uspelo… ne spotiči se na to sa izgovorom da nisi ni mogao bolje da prodješ sa takvim startom jer to je drugo ime za izgovor i odustajanje… i nemoj da samo o tome misliš i ceo život formiraš oko tih iskustava, loših i tegobnih… i oko sećanja na pogrešne ljude i pogrešne procene koje si napravio.. jer nisi više taj čovek, i druge su okolnosti, i sad ćeš znati bolje jer ćeš se voleti više zbog kamenja koje te spotaklo ali ti nije polomilo noge… a izgovori su kao bela smrt, kad negde u vejavici legneš u sneg i samo želiš da zaspiš, najsladje na svetu… da kažeš samo“ šta sam mogao drugačije da postanem nakon toga“… i malakšeš i predaš se i odustaneš od života kao da imaš neki drugi… kao da ćeš nekog time nasekirati pa će mu biti žao, jer nećeš, nema nigde nikog i sam si u tome… a nećeš živeti večno i smrt će svakako doći… zato ne umiri pre smrti, nastavi da hodaš, nekad brže, nekad sporije ali moraš da hodaš… i da ti onaj najveći kamen koji si prešao ne bude prilog za priču o tome kako ti je težak bio život već kako si bio jak kad si ga preskočio..
…jer nije do kamena… do očiju je i do toga kako odlučiš da na nešto gledaš.