Svaka žena, bar jednom u životu, upozna čoveka koji je izuje iz cipela i izmakne joj tlo pod nogama… posle nauči da voli… sebe, a potom i muškarca, a onda i druge aspekte života… jer trenuci vreline nisu život ceo i tako vreli mogli bi da učine da ona ništa drugo ne može osim samo da voli… da ne može da spava, jede, radi… da ljubav kakvu tada upozna postane opsesija koja je, paradoksalno, udalji od života sve čineći joj se da je to život ceo… mera je prava definicija vrednosti, osim ako niste pasionirani kolekcionari snova kratke upotrebne vrednosti… što je stresan i iscrpljujuć hobi… i sve što nema mere nema trajanje… baš kao oni grafikoni i vrhovi na krivuljama kojima je, prosto, statistički gledano, sudjeno da krenu prema donjoj osi a takvo, i najblaže zakrivljenje, ljubitelji vrhova doživljavaju kao kraj, kao ponor, kao survavanje… a nije srce džabe unutra, i nije dzabe sakriven organ, nego da se čuva i ne daje blanko… celo… jer srca treba da ostane i za druge stvari, i druge ljubavi… za jorgovan u vazi, toplu čokoladu s prijateljem, lepe planinske i morske predele. Jedne su oči za svu lepotu i ako se samo voljeni vidi… ne valja to.
Ne kažem da ne treba probati, i živeti, i uzleteti ali se treba pripremiti na sletanje a ne na pad… ako se to uopšte može… ili je imunizacija moguća samo nakon što se nešto preleži i nauči na teži način da je mera definicija kvaliteta i da fokus uvek mora ostati na nama.

I to nije sebičnost, to je zdrav zaštitni mehanizam koji dugujemo onom poraslom detetu koje naša koža obavija.