Nekada su neke devojčice odrastale osudjene da budu dečaci jer je sramota što u kući nema muškog potomstva, takozvane virdzine, devojčice – dečaci, kojima je oduzeto pravo da se igraju lutkama, puštaju dugu kosu, da vole, budu voljene, udaju se, budu majke.
Neke su, pak, žene morale da radjaju opet i opet, do dvocifrenog broja, ne bi li mužu rodile naslednika jer se samo sin računa.
Neke su morale da trpe muža despota, nasilnika, pijanicu, kockara jer „taknuto-maknuto“, jednom udata – zauvek udata, bez prava na pomilovanje.
Nekim su devojčicama u Kini vezivali mala stopala da budu lepe, udavače na ceni, dok su one trpele nesnosne bolove a stopala bivala trajno osakaćena jer je neko procenio da je tako lepše.
U neko, ne tako davno, doba žene su ustajale pre zore, mesile hleba, kuvale, prale, radile ceo dan do mraka a onda ujutro ponovo. Ceo život samo težak rad, radjanje a čovek pored nje… kakav joj se zalomi, do kraja života. Često su umirale mlade od težine takvog života, na teškom porodjaju ili od ko zna od kog po redu i koliko stručno uradjenog pobačaja kao da je neplanirano dete samo njena krivica i problem.
Bila su to strašna vremena za žene… a onda je nastupilo drugo vreme: žene su postale nezavisne, slobodne da budu s kim hoće i dokle hoće, da rode ili ne rode, udaju se ili ne… teške poslove rade mašine, hleba se kupuje… ali vekovi ropstva izazvali su žensku pobunu… sve one godine ženskog trpljenja zapisane su u našem krvotoku… sada su žene ljute i kad nema razloga, oblače žensku odeću i cipele sa štiklom od 15 cm ali je staro sećanje tu: ujedaju bez da ih napadnu, često agresivnije od muškarca… ženska tela idu kroz život vodjena muškim mozgovima, često želeći samo moć koja je muška kategorija i ne birajući način, bore se grubo, muškim sredstvima… vekovno sećanje koje njihova tela imaju odredjuje živote koje žive sad.
I opet su na gubitku… jer ništa tužnije od žene koja je odustala da to bude, koja je ubedjena da joj to ni ne treba, koju će sablaznuti ovakvi redovi, koja sebe u tome ne prepoznaje, koja se totalno odrodila od svoje ženske prirode pa je odbacivši mušku grubost (koju je doživela njena prababa) odbacila i mušku nežnost i iskreno, ali sasvim iskreno, verujući da joj to ne treba, krenula u borbu sa muškarcima pa se bori umesto voli s njima, pa još to radi na muški način, snagom i grubošću, umesto na ženski, pameću i ženstvenošću koje su joj imanentne i s kojima bi dobila svaku borbu s muškarcima, još bi oboje uživali, ako su pravi muškarac i prava žena… i baš zato što nisu muškarci – više su muškarci od muškaraca a razlika se vidi, uvek i na ružan način… razumem ja to… razumem zbog kolektivnog ženskog sećanja koje je i u mom krvotoku upisano ali mi je tužno jer tako gubimo svi… i niko tu nije srećan jer nije prirodno… jer muškarcu treba žensko krilo kao i ženi muškarčevo rame. Sve drugo je lažno i pogrešno i udaljava od rešenja.
Od ljubavi, u krajnjem slučaju.