Na sahranama, posmrtno slovo najčešće drži neko ne mnogo blizak preminulom… oni najbliži su zaglušeni suzama i snagom osećanja… nesposobni da govore suvisle, smislene, odabrane reči… guši ih sva kompleksnost emocija kojih ima različitih vrsta i nisu sve za javnost… tako sirove, nesistematizovane, nepreradjene, bez fotošopa, pokrenute bujicom koja, kao i svaka nekontrolisana voda, nosi u sebi svakakve stvari… jer i na sahranama, kao i u životu, prave stvari ne mogu da se kažu, najdublje su i u taj se bunar ne silazi, naročito ne pred publikom… jer i u životu, kao i na sahranama – ono smo o čemu najčvršće ćutimo a ne ono o čemu najglasnije pričamo, svima… razumevanje čoveka počinje onda kada isključimo čulo sluha, jer reći se može svašta, i osetimo šta čovek ćuti dok priča to što priča… nerečeno nas definiše najbolje a govor često služi da maskira iskrenost prećutanog dok nudimo sliku za koju smo se odlučili, drugima, ali i sebi… ne prihvatajući nesavršeni original… kao majka loše dete za čije postojanje oseća krivicu.
Idealan klinički intervju bi trebalo započeti pitanjem – “o čemu ćutite dok pričate” ili “kako ste dok izgledate drugačije”… možda – ”koliko ste uplašeni dok izgledate ljuti” ili “koliko vas boli dok se smejete”… jer ono smo o čemu mislimo bez da kažemo i onako smo kako smo odlučili da ne budemo birajući naš lepši profil za sliku..