Prevara – jedno od najbolnijih osećanja koje ljubavnici iskuse. A da li je neoprostivo, da li je najgore? Kako je to mogao/mogla to  da mi uradi, pitamo se u pravednom gnevu.

Niko tu ništa nije nama uradio. Prevara je zamišljena kao tajni čin u kome učestvuju preljubnici koji u tom času na nas ne misle niti bilo šta rade nama, ako i misle to je kako da mi to ne saznamo. O tome se i radi, o tome što onaj s kim smo u vezi  doživljava nešto izvan našeg odnosa, nešto možda snažno u šta nismo uključeni i mimo nas je. Osnovu prevare čini ideja da se za nju neće saznati zato to niko ne radi nama…radi uprkos nama ili i pored toga zajedničkog što  nas dvoje  imamo ali to ne znači da radi nama.

S druge strane, kada neko digne ruku na nas, kada laže, manipuliše, stavlja nas na zadnje mesto, povredjuje svakom rečju, postupkom, tretira nas loše, vredja,  podigne tajno i potroši  sav zajednički uštedjen novac, ne pomaže nam u kući i životu, ne stara se o nama, o našoj zajedničkoj deci , nismo mu važni …to radi nama. To su ozbiljne i bolne stvari koje se rade nama i lično nas se tiču, mi za njih obavezno znamo, takva im je priroda, transparentna i svakodnevna.

I nije mi namera da branim preljubnike i umanjujem veličinu bola koji prevareni oseća. Ne, ali dugačak je život a mi smo slabi i ljudi smo. Ne mislim da treba veličati bol i pomagati nekom tako što ćemo zajedno sa njim „lizati njegovu povredjenu šapu“. Ali, ljudi ostaju u vezama gde se sa njima loše postupa, gde su nesretni svakog dana, svakog časa a ne pitaju treba li i kako da mu oprostim što mi se ne živi, što me ne voli, što sam duboko nesrećna…pitaju kako i da li oprostiti prevaru,  pitaju neke druge, nazovi, prijatelje, a oni im kažu „ nikako i nemoj“ a sami opraštaju i gore stvari.

Ne treba, to ne treba oprostiti, a to se oprašta, svaki dan, glatko, neosetno dok prolazi život koji  nema reprizu.