Ne treba ljudima ono što mi mislimo da im treba nego ono što oni traže i po šta se negde vraćaju dok im mi nudimo nešto drugo.
Ljudi nepogrešivo nalaze ono što njih privlači, iz nekih njihovih razloga a ne ono što mi mislimo da je dobro za njih, opet iz naših razloga… neko bi da primi neko bi da daje, neko bi da povredjuje drugi da ga povrede, neko bi da ljubi neko da podmetne obraz, neko bi da voli, neko bi da plati… i svaki odnos, ljubavni, prijateljski traje samo dok svako dobija svoje parče kolača i do trenutka kad se neko iznutra promeni i poželi da predje na viši nivo igrice… ili da sidje s klackalice… mogućnost  promene  postoji ali, ona dolazi iznutra.
U medjuvremenu, ima li išta prirodnije od toga da poverujemo da su ljudi tamo gde žele i u odnosima koje biraju ako tome svedočimo našim sopstvenim očima i ima li išta prirodnije od toga da prihvatimo činjenice iako se one ne slažu sa našim pretpostavkama… poput one „šta će mu to, ona nije za njega, šta on tu traži…“ – traži šta mu treba inače bi se sklonio kao što sklanja ruku s ringle jer tada jasno traži da ga ne peče.
A ljudi su ono što jesu a ne što mi mislimo i treba im verovati kad nam to pokažu – čovek se po svojim izborima definiše, a ne našim… i treba poštovati tudje izbore jer su nečiji u tom trenutku… možda ih prevazidju – možda ne… ako neko veruje da vredi više – ode i uzme to, ako smatra  da ne – ostaje tu…  i nije naše da silimo ničiju promenu, da nudimo  zimske rukavice onom ko bi naočare za sunce ma koliko bilo hladno…  u našem univerzumu… inače, izgledamo tako prevazidjeni i nepotrebni sa svojim predlozima, kao one majke koje svom odraslom detetu,  s vrata stana, poručuju da uzme kapu jer duva a ono pošlo po ko zna šta… negde u svom univerzumu.