„Ti si neko ko je  pametan…”

Tako kaže roditelj detetu poručivši mu da ima vere u njega, žena mužu koji se dvoumi oko situacije na poslu, terapeut kad bi da podrži pacijenta… ali tako u svakodnevnom govoru, izmedju ljudi koji nisu u formalnom odnosu, često počinje manipulacija,,, čovek se nakon takve izjave otvara osobi s druge strane, osobi koja, misli on, ima tako dobar dar da proceni ljude jer nju procenjuje kao pametnu i ima  dobre namere jer joj, eto, ljubazno odaje priznanje… i prihvata sa tom rečenicom i sve rečenice koje  slede…  jer to se načešće govori kada želimo da taj, kome se obraćamo, kao svoje mišljenje prihvati ono koje je naše i uradi nešto što mi  smatramo da treba… i što ne mora obavezno da bude loše po njega ali je svakako jedna vrsta navodjenja i lake, kratkotrajne anestezije date nekome da se opusti, da ne misli, da se otvori za sagovornika i prihvati njegov sud kao svoj…  i uvek sam nepoverljiva kad neko tako započinje obraćanje nekom jer ta izjava u uobičajenoj, svakodnevnoj komunikaciji, prvo, sadrži superiornost obučenu u kompliment jer pamet vam može procenjivati samo pametniji od vas a onda i  pomislim koje su namere čoveka preko puta, zašto to kaže, otkud takav netražen i nepotreban pozitivan sud… jer pametan za jedno ne znači pametan za drugo i ko je taj što pamet, generalno, može da pravilno proceni… pa ako stvarno i misli tako –  zašto to i  kaže… jer jedno je imati mišljenje a  drugo je izreći ga naglas i pustiti ga da živi spolja, slobodno se kreće i oblikuje nečije ponašanje gadjajući pravo u sujetu… jer sujeta je djavolov omiljeni greh, a „pamet je jedina ravnopravno podeljena ljudima – svi misle da je imaju dovoljno.“