Jesmo li dovoljno lepi, pametni, vaspitani, adekvatni? Jesmo li smešni, jadni, ubačeni? Kako smo ispali na slici, u razgovoru, u životu? Da li se videlo ono što ne želimo? Kakav smo utisak ostavili na njega, nju, ljude?
Od prvog udaha, od prvog koraka, prve naše izgovorene misli, naučene lekcije u školi ili životnog uverenja, od prvog našeg gesta kada su nas učili da uljudno pozdravimo komšiju ili goste, od prvog izlaska u društvo, od prvog školskog odmora ili odlaska na žurku – naše ponašanje je predmet nečije procene… to što kažemo ili uradimo, kako izgledamo i sa kim provodimo vreme može biti ocenjeno sa 1 ili 5, kao loše ili dobro, poželjno ili ne… svakakvo… i mi se, manje – više, ponašamo u skladu sa tim… neki – prateći propisane norme, neki brutalno ih kršeći ali se i tada, na svoj način, odredjujući prema normama jer i kršenje normi je odnos prema njima… a prava je istina da na zemlji nema vrhunske arbitraže, nema tog čoveka čiji je sud neprikosnoven i da svi mi, i najumniji medju nama, govorimo uvek iz svoje pozicije te da naša vlastita iskustva, svesni mi toga ili ne, odredjuju naš sud o bilo čemu i bilo kome… “lopovu su svi lopovi”… “nisu svi ljudi onako loši kako to rdjav čovek misli”… prava je istina da ćemo u skladu sa svojim iskustvom i ulogama drugačije procenjivati ljude, ”sit gladnom ne veruje”. U jednoj svojoj humoreski, Kishon, iz ugla muškarca koji gubi kosu zaključuje da mu je komunizam zbog Gorbačova (ćelavog) sve simpatičniji a čarobni Mika Antić piše o devojci kojoj je neko nekad romantično obećavao arhipelag nakon čega je ona ostala zgadjena svim ostrvima na svetu jer posle takvih snova sledi gorčina za ceo život i posle pesnika koji su obećavali ostrvske grupe i nestali sa letom devojka više neće voleti pesnike… “ opečeni duvaju na hladno”, nije do supe – do čoveka je i njegovog iskustva.
Posle mužjaka, koji mirišu na adrenalin, strast ali i nevolju i koji su ih povredili, majke su osetljive na svakog motociklistu kojeg im ćerka dovede u kuću i htele bi za nju nekog svedenog, manje izazovnog mladića, možda računovodju sa stabilnom platom … majka koja se udala za “stabilnog i dosadnog” možda će poželeti ćerki ljubav, pravu, da je izuje iz cipela žaleći nad svojim snovima… i svaka od njih će procenjivati iz svog ugla sirotog momka koga joj predstavljaju i svaka će želeti najbolje uverena da zbog svog malenog parčeta iskustva zna sve, smatraće da joj veća kilometraža daje pravo vrhunske arbitraže … i otac će se, ako je bio ženskaroš, mrštiti na svakog mladića svoje ljubimice znajući šta je radio nečijim ljubimicama i neće mu se svideti ni najbolji od svih… i neko će se uvek sećati kako se mučio i bio gladan i misliće da je imati novac najvažnije… neko će imajući novac žaliti za malo više suštine koju je negde zbog njega možda prodao ili izgubio… neko će vrednovati mir, neko senzaciju – sve u skladu sa svojim izborima, siguran da je u pravu.
I procenjivaće nas ljudi iz svojih uloga i moraćemo, hteli ili ne, da im damo deo onog što traže, “bogu božje, caru carevo”, radi lakšeg suživota i što štrčanje mobiliše mnogo energije i provocira neke bitke koje nisu nužne ali nije loše da, zarad svog mentalnog zdravlja, uvek nakon što čujemo nečije mišljenje ili sud pomislimo o motivima tog čoveka, o njegovoj istoriji, pa mudro odvojimo udeo njegovog ličnog iskustva u onom što savetuje nama… jer teško je svekrvi da razume snaju, i svoju i tudju i bogatom da razume muku siromaha i zdravom bolesnog i nema tu mnogo pameti.
Emocionalni prtljag je uvek stariji od svakog znanja i teže se ispušta.

Probaj da u svoj kofer staviš što manje tudjih stvari koje ne možeš da nosiš jer nisu po tvojoj meri i ne trebaš ih tamo gde si se uputio.

Mudro se pakuj kad krećeš na put.