“Nikad mi nije rekao da sam u nečemu dobra”, “nikad me nije zagrlila”, “nikad me nije pohvalio”… i sva ona takmičenja, i nagrade, i najbolje ocene… nikad, nikad, nikad… pričaju odrasli ljudi sa srcem deteta i sećanjem na detinjstvo… pričaju sa onom istom gladi i potrebom kao pre mnogo godina… i dalje željni da im se prizna vrednost, pokaže ljubav, da ih se podrži, pohvali, pomazi rečima… makar imali svoju decu, makar imali unuke, makar roditelji više ne bili živi, čujem knedlu u njihovom grlu dok priznaju da još uvek traže Sveti Gral, traže ono što nisu dobili i stalno ulažu nov napor… još malo, možda ovaj put, ovaj će moj uspeh sigurno primetiti… i često ne vide realnim očima svoja postignuća već onim starim, roditeljskim koje nisu zaiskrile kad su očekivali… i nadaju se, i lome, i pričaju o tome na terapijama… ne shvataju da im je posao zaludan… da nikad neće dobiti to što žele… nikad… jer oni od kojih to očekuju često nemaju to da im daju ili, prosto, ne žele… na svoj detinjast, egocentričan način neki roditelji drže svoju decu u stalnoj pripravnosti, u produženim naporima, u stalnom iščekivanju da će se dogoditi čudo, da će se oni promeniti, da će progledati… a neće… ne mogu ili ne žele, svejedno je… i to što svojoj deci ne daju ono što je njima tako potrebno održava njihovu jadnu prednost kao igra na domaćem terenu… na njihovom terenu, po njihovim pravilima.
Čekati da ljudi urade ono što nikada nisu, da kažu ono što nikad nisu, da budu ono što nisu je tužan posao… mučan i besmislen dok prolazi život… jer tigar nije žirafa i nikad to neće biti ma kako njegova deca žarko želela da on promeni šare i visinu… i perspektivu gledanja na stvari.
Nikad. Treba to prihvatiti, otpustiti, zaboraviti i u miru, bez te gladi, živeti svoj život.