Ljudi se ne menjaju jer su odlučili… oni se, jednostavno, probude jednog jutra sa drugačijom mišlju koja nije nastala ni tog jutra ni onog pre njega, koja je nastajala postepeno… i shvate da više ne vole ili da više ne boli… ili da više ne mogu to što su mogli. Prubude se drugačiji, kao posle anestezije, nepovratno lišeni nekog svog dela… i znaju da je lopta sad na njihovoj polovini terena i da treba da vide šta će sa tim saznanjem… nekad u miru sa time, nekad zatečeni kao da im je nepoznat čovek banuo u sobu dok se presvlače… jer reka teče i ispod leda na površini… kad izgleda kao da se ne dešava ništa, kad duša uzima „time out“ iz spoljnog sveta.
Nekima ta nova misao dobro ispretura život, nekima ga promeni a neki je dočekaju i isprate kao neznanca o kome neće da misle…ne smeju da misle… jer ih obavezuje na akciju, na promenu… a mir je zavodljiv, i uljuljkujući i udoban čak i u svojoj suštinskoj neudobnosti… i nečinjenje je meko kao iznošene papuče, ružne i demodirane ali koje tako uspešno prate oblik stopala , umornog uveče i natečenog ujutru… i tako su tu sve vreme.. i naše.. i poznate… i uvek tu, uz krevet… da je to divno…da je to strašno.
Jer liči na eutanaziju… na biranje smrti kad je život opcija za koju treba uložiti napor.