U razgovoru  sa ljudima koji pate zbog neke stare ili nove  emocionalne povrede, najčešće im nudimo shvatanje, razumevanje, objašnjenje toga što im se dogadja. A trebalo  bi im ponuditi saosećanje, proživeti sa njima emociju, ne pametovati, pokazati im da istinski znamo, osećajući, ono o čemu pričaju. Jer emocijama se prilazi s emocijama, ne sa pameću. Intelekt je za učenje i učenike. Kada emocionalno povredjenom pridjemo iz intelektualnog i obratimo se njegovom intelektu, to je kao da ranjeniku objasnimo  kako ga je metak povredio. Zato rečenice „ ne brini, ne misli o tome,  to je zbog toga što…“ , nisu lekovite. Lekovito je videti, čuti, osetiti, ispratiti, razumeti srcem a ne glavom, kroz teorijski okvir. Ali to je teži put jer troši i pomagača a često se u obuci za profesionalne pomagače saosećanje upravo isključuje jer predstavlja subjektivnost i ruši profesionalnu distancu. Zato su topli, saosećajni ljudi, rodjaci, prijatelji, sveštenici, učitelji kojih se sećamo,  mnogo puta efikasniji od profesionalnih pomagača koji su za to obučeni. Jer susret dve duše lekovitiji je od susreta duše i pameti. A sve što pomaže i ma od koga da dodje – dragoceno je. U krajnjoj liniji sve se svodi na ljubav od čoveka za čoveka  jer ona dopire najdublje,  do onog mesta  gde je nastala povreda.