Leptirići u stomaku. Sinonim za zaljubljenost, onu iskru koja pali požar, čini da smo ponovo živi, da osećamo, mislimo “to je to, to je taj, moj čovek, sudbina…” Retko se prisetimo tako poneseni fantastičnim osećanjem da su puno puta “leptirići u stomaku” na neobjašnjiv i vrlo bolan način evoluirali u stršljene koji su nas potom dugo mučili zatečene , iznenadjene, nesvesne kad se i kako desila takva promena.

Pravo osećanje uz muškarca koji je naša srodna duša nisu leptirići nego mir, spokoj, osećaj “svog na svome”, da je sve u redu, da je kako treba, da sve ide glatko, meko, da smo s njim to što jesmo, toliko lepe, ne lepše, toliko pametne, ne pametnije, da je tu za nas kakve smo istinski jer život je dugačko putovanje u kojem najčešće nismo našminkane za izlazak, u onoj prelepoj zelenoj haljini, sa kosom dignutom u pundju koja našem licu daje tako otmen izgled na slici.