Možda su ljubavi nastale iz prijateljstva najbolje jer tu se ljudi prvo dušama spajaju a duše su selektivnije od tela jer našem telu može odgovarati više njih nego našoj duši… A, opet –  mi najčešće ulazimo u veze birajući telom telo čoveka zavedeni biološkim zakonima, sopstvenim (i tudjim) nagonima pa onda pokušavamo nešto na mišiće, da izvučemo, da traje, što nije moglo i nikada nije imalo šansu… i mučimo se tako zbog nekih crnih očiju s kojima nema razgovora i ničeg samo našeg što bi nas odvojilo od drugih, što bi njih odvojilo od drugih… i samo smo fizički par dok ne dodje lepši, a uvek ima lepših ili bar novih što dodje na isto, nekih koje poželimo mi ili naš ljubavnik kog smo želeli da pretvorimo u ljubav našeg života… a trebalo je videti  čoveka unutrašnjim okom i zagledati se u  tu sliku, a nismo… jer ljudi smo, slabi i nagonski i verujemo ono što  želimo da verujemo… da je preko puta nas naša ljubav… jer gledamo očima zamagljenim od strasti a ta slika nije jasna… i jer smo zavoleli iz hiljadu razloga… i svaki je bio pravi, i svaki je bio pogrešan..

Možda iz prijateljstva kreću prave ljubavi jer tu poznajemo dušu čoveka pre nego telo, i volimo ga, prvo, unutrašnjim okom, i ne igramo igre, i pravi smo, i iskreni, i navijamo za čoveka jer nam je prijatelj i volimo njega a ne sliku… i znamo se, “ko zle pare” ali se znamo i nema onog “on to nikad ne bi mogao da uradi, to nije moguće”…. Jeste –  mogao je ako je uradio samo ga nisi video pravog i kad se činjenice ne slažu s tvojim pretpostavkama ti i dalje veruješ pretpostavkama… a činjenice su jedina konstanta.

… I što reče fenomenalni Duško Radović: „Muškarci, nemojte se ženiti zbog noći, noću možete i spavati. Nadjite ženu koja će vam rešiti problem dana. “