Strahovi naši. Hodaju sa nama našim ulicama, sede pored nas na nevidljivoj stolici, piju naše piće, razgovaraju umesto nas sa ljudima,  odgovaraju kad ih niko ništa ne pita. Strahovi naši odlučuju u naše ime, kreću i odustaju, dozvoljavaju i brane, razmatraju opcije… još jednom. Boje stvarnost tamnom bojom kao one dečje plastične naočare za sunce. Zbog njih ne verujemo rodjenim očima, gledamo njihovim, njihove su oči veće. Strahovi naši oblače noću naše stvari, vidimo to kad ih ujutro obučemo… i cipele tajno obuvaju, razgažene su na specifičan način. Ulaze u naš stan pre nas i izlaze kad mi izadjemo, oni zatvaraju vrata.

Da ih nema, da nestanu, da odu…Ostalo bi letnje nebo po kome plove paperjasti oblačići i mir potreban našoj duši. Mir kakav zaslužujemo i koji nam po svakom pravu pripada. Mir i uverenost da će sve biti dobro, da će nebo iznad nas ostati plavo, bez teških oblaka i oluje koja ako i dodje mora da prodje, da je sve kako treba i mora da bude.

Najbolje za nas.