Puno se naših ljudi pa i pacijenata izjašnjava kao religiozno…čak i nakon pokušaja suicida i nakon toga što su optuženi za silovanje, ubistvo, čedomorstvo…i zanima me kako su i u kojoj tački to odvojili, koja im to vera dopušta takve stvari, nije li vreme da priznaju da nisu istinski verujući ili ih, pak, uz pomoć vere izlečiti…jer, definitivno, lakše je pomoći istinski verujućim ljudima nezavisno od toga da li formalno praktikuju verske, odnosno, crkvene običaje… jer ih na pitanje o tome da li veruju dobijate za razgovor, kao da se trgnu, kao da prvi put u svojoj glavi svoj trenutni problem i veru stave jedno pored drugog i prepoznaju nesklad.
…i lakše se dopire do verujućeg čoveka, kao da se u momentu prebaci u drugo stanje, progleda drugim očima… jer lekovita je svaka vrsta vere, omekšava očaj, čini čoveka otvorenijim, prijemčivijim za intervenciju… a očaj je dublji kod ljudi koji nemaju vere jer je obično nemaju ni u šta, ni u ljude, ni u nove mogućnosti, ni u čuda, ni u isceljenje. Takva zatvorenost nosi sa sobom krutost, aroganciju i lažni osećaj snage i svemoći, a lakše je osećati da nisi sam, da će nešto proći, da je lekcija na tvom putu, lakše je i lekovito.
I zato često kada u razgovoru zapnem sa nekim pacijentom, kada je njegov očaj predubok i jaz koji ga deli od ljudi izgleda nepremostiv, pitam ga „da li ste religiozni“ i ako jeste on se, gotovo, posrami jer sve ono o čemu priča dobije tada drugu dimenziju, i on prepozna koliko je religiozan ali ne i verujući jer je propao u takav mrak od kog prava vera štiti…jer vera znači ne veru u Boga, vera znači da imaš vere u to da nisi sam, da će se stvari srediti, da možeš da otpustiš nešto i sačekaš da se mulj slegne, da prepoznaš da je težak period u tvom životu ipak trenutak ma koliko on trajao.
Neverujući su drugačiji. Tvrdji, izolovaniji, usamljeniji, divljiji…kažu mi često „dokažite mi da vera nije glupost, opijum za narod“…a ja to ne mogu…jer imate je ili ne, to se ne uči, to se ne prenosi, to je stvar ličnog doživljaja, vrlo ličnog, najličnijeg, onog izmedju vas i vašeg Boga, u samoći, ko god on bio, ne uči se čak ni u bogomoljama…već u trenucima koje prodjete…i preživite…i zapamtite jer znate – ne bi mogli da nije bilo pomoći, da ste stvarno bili sami, jer jedan i jedan nisu dali dva kako zakoni matematike nalažu…preživeli ste jer su dali tri i to osećanje se ne zaboravlja.
…nakon toga verujete jer znate…jer se sećate. A to se ne zaboravlja niti može nekom da prenese.
To se ne uči.
I zato pitanjem “da li ste verujući” odmah prepoznajem iskustvo duše u samoći koja se seća ali je možda trenutno zaboravila…po načinu na koji se trgne, gotovo uvredi ali mi je taj, naoko, mali odgovor uzak most kojim ću joj prići i pokušati da pomognem onda kad su svi drugi načini zatajili.
…jer postajemo saveznici koji se sećaju, koji znaju, koji se prepoznaju, ma s koje strane trenutno bili jer su jednom davno bili na istoj.