Blagoslov zrelosti, dobit od  starenja je u definitivnom prihvatanju sebe, svog izgleda, svoje pameti, svojih mana, a najviše svojih različitosti u odnosu na druge ljude.  Sa godinama više ne želimo da se po svaku cenu prilagodimo u strahu  da ne štrčimo, ne upadamo u oči. Prihvatamo sebe  takve kakvi smo sa stavom  „da, to sam ja, tačno je, tvrdoglav sam, nestrpljiv, svojeglav, ali to je to, da je vredelo, trebalo, moglo da se menja promenilo bi se, pošto nije – „take or leave“, ja sam sve to dobro i loše  u kompletu“. I ma kako takav stav izgledao egocentričan to je suštinski istinsko prihvatanje sebe  nakon celoživotnih kompromisa koji su nam u život doveli i zadržali ljude s kojima  koji nismo komplementarni  i koje smo, prilagodjavajući se, negde slagali i  prevarili  o tome ko smo i kakvi smo stvarno što nije bilo dobro ni za nas ni za njih.  A kada su nam govorili „ne valja ti to,  moraš to da promeniš“  ljudi su najčešće mislili na one naše osobine koje smetaju njima u kontaktu sa nama a ne na one koje smetaju nama da ostvarimo svoj puni kapacitet i sreću, takvi  nesavršeni. Jer treba da postoje i nestrpljivi i spori, i tvrdoglavi i popustljivi, i prvi i oni za njima jer razlike su prirodne a istovetnost neprirodna i zastrašujuća u krajnjoj liniji.