Priča mi žena, preko puta mene, kako ju je muž ostavio nakon dvadeset godina braka i dvoje dece… nakon što su krenuli od nule, kupili stan, završili škole u braku, sve stekli zajedničkim trudom, delili i dobro i zlo… ljuta je i pita sebe, i pita mene „zašto“ i tako, zadnjih godinu dana, ona živi kao da ne živi, jer je život zamrzla i stavila na čekanje dok pokušava da nadje odgovor… a nema ćoravijeg posla od tog jer odgovor neće naći… odgovor zna, ako ga je uopšte svestan, njen bivši muž… i može se ona pitati svaki dan, svaki čas dok joj u glavi ne provri, može se buditi s tim pitanjem i ležati s njim i opet ga neće naći jer je svaka njena pretpostavka neproveriva i sigurnog odgovora nema… za to vreme dok je njen život zamrznut i posvećen traganju za odgovorom onaj o kome misli nastavio je život… pošteno ili ne, pravedno ili ne, ljudski ili ne – to su činjenice i one su starije od svake pretpostavke… i koliko god ja nastojala da joj kažem da treba da prihvati realnost, ona nastavlja da pokušava da dobije odgovor na pitanje s kojim je došla i s kojim će, čini mi se, i otići.
Zašto nas ne vole, zašto nas ne zovu, zašto su nas prevarili, zašto su nas slagali, zašto su nas izdali, kako su mogli, kakvi su to ljudi… stop… bitno je zatvoriti knjigu sa „hiljadu zašto – hiljadu zato“ i svojim se jadom pozabaviti… dokle god se pitamo „zašto neko nešto“, bavimo se njime i ne vraćamo se u sebe kao centar… u naše drago, izmučeno biće, jedinu našu konstantu i siguran odnos… znam da je taj mučni dijalog sa sobom jedna nesretna, al ipak spona, i kontakt sa čovekom koji je otišao zato ga i ne pušta, ali izlečenja nema bez prihvatanja realnosti i laganog skupljanja svojih rasutih delova jer život se nije završio… kraj je kad sudija svira kraj, a do tada se igraju nove utakmice, gubi se i dobija, slavi i tuguje… nema „zašto“, nema svrhe, nego „šta“ dalje raditi, „kako“ sebi pomoći, „čime“ dušu obradovati jer sve je trenutak i sve će proći… idemo dalje, život je čudo, život je dar i kad uopšte tako ne izgleda.