Ništa nam prekid lošeg odnosa sa nekim neće doneti dok ne osvestimo deo sebe koji sa njim korespondira… mangupi se kriju u našim redovima, samo se spoljna imena i likovi menjaju… bili oni nasilni, ljubomorni, emocionalno nedostupni, zauzeti, zavisnici, uzalud nam škola koju smo platili sa par godina čiste nesreće i mnogo „opranih eritrocita“ ako, izmučeni i prilično potrošeni, jedva živi nakon smo se dokopali slobode i prve noći u kojoj spavamo, uletimo u isti takav odnos sa nekim ko je samo promenio ime, adresu, manje važne biografske detalje u odnosu na onaj krucijalni, a to je da nam „odgovara“ na savršeno neodgovarajući način… nema trajnog ozdravljenja dok ne prepoznamo dijagonalu koja će nas iz jednog ugla prostorije nepogrešivo spojiti sa „prepoznatim“ strancem u suprotnom uglu pri čemu će svi drugi ljudi oko nas biti potpuno nevidljivi i samo mizanscen za našu staru/novu dramu.