Ima tako roditelja kojima su njihova deca najgora… koji svakom svojom rečju i delom podsećaju svoju decu, svih starosnih dobi, da „od njih ništa dobro neće postati, da su gori od drugih, da ih se stide, da im je žao što su ih rodili, da su im dzigericu pojeli“… i ti ljudi, neretko odrasli, sa sopstvenim porodicama, na razgovoru sa psihologom ili prijateljima ne pričaju o onom što im se trenutno dešava: o deci, partneru, poslu, nego do u beskonačnost ponavljaju „dnevnik uvreda“ ne mogavši ni da oproste, ni da otpuste… da zaborave, ponajmanje… jer veruju roditeljskoj proceni ma kako uspešni bili i kako se busali da ne veruju… prvi utisak koji o sebi imaju kroz roditeljske oči je prvi utisak i prvi tekst na praznom listu papira se ne zaboravlja… takvi roditelji zaista misle da njihova deca nisu vredna, da imaju hiljadu mana, da su svi drugi bolji… „on pomaže roditeljima, ona je izvezla deset goblena, ona ne izlazi kasno, on ima sve petice, on je prvi u šahu“ i nikada im neće dati dozvolu da vrede, da su dobri… i dva su osnovna razloga za to… prvi, da duboko u sebi veruju i misle da sami nisu vredni te da otuda ništa njihovo ne može to biti i drugi, ako bi „popustili“ i priznali deci njihove vrline oni osećaju kao da bi trajno izgubili jadnu moć koju imaju a koja je u tome da im ne dajući to priznanje, koje ovi tako očajnički trebaju, oni ostaju na gornjem tasu vage: bolji, nedostižni, uspešniji i da se borba njihovog deteta mora da nastavi do u beskonačnost, do smrti nekog od njih, na produžetke bez kraja i konca.
I jako je teško objasniti takvoj deci – ljudima da je tražiti blagoslov u vidu roditeljskog priznanja nemoguća misija i da je to kao da od guštera očekujete da bude slon: da bude veliki, da nosi teret i radi sve što rade slonovi… nikad… ne može… zamislite slona i guštera… stegnite srce i idite dalje.
Niko nema apsolutno pravo arbirtraže na to koliko vredite… vani je svet… njemu se okrenite i posmatrajte čudo koje to nije nego je istina koju su vam sakrili jer su bili manji od vas, malih.