Imam par muških prijatelja, meni inače vrlo dragih ljudi, koji godinama vode paralelne živote u kojima obe žene znaju jedna za drugu i to traje… i bivaju oni povremeno, gotovo iskreno, zamišljeni oko takvog svog statusa… pomišljaju oni, čini se, na razvod ili, pak, prekid vanbračne veze i povratak supruzi koja čeka “da ih prodju lutke” i da se vrate u bračno gnezdo, kao što i ona druga čeka da to gnezdo napuste i sviju novo s njima… i pričaju oni kroz dim cigarete, zagledani u tačku ispred sebe, znatiželjnim, vazda tudjih tajni željnim, slušaocima, kakvi se uvek oko njih nadju, o svojoj muci i dilemi i kako im nije lako i grize ih krivica i dilema… i ima dana, nedelja, čak, kad oni, vrlo ubedljivo, izgledaju rešeni da nešto preseku na neku stranu, a te se strane neprestano menjaju…
… a vreme prolazi i oni ne čine ništa… i retko hoće… jer brakove, u koje muškarci, navodno, nerado ulaze dok žene kao da samo to žele, muškarci retko prekidaju… brakovi na Balkanu traju dok žena unutra ili žena spolja, ali uvek žena, ne odsvira kraj i kaže „Gotovo, dosta je“… bilo da je to supruga, koja ne želi da više bude udata nevoljena ili ljubavnica, koja ne želi da bude voljena i neudata, žena je ta koja odlučuje o razvodu… kada jedna od njih, kojoj je više dozlogrdio status quo, „podigne borbenu gotovost“ i istinski, iskreno predje iz trpnog u aktivno stanje, kad poremeti klackalicu u savršenom balansu, menja se igrica i nastupa promena koju je ona inicirala a on prihvatio ili odbacio njene uslove… prve ili one druge, ali – žene.