Nije sve što liči na demenciju u starosti demencija… nekad je realnost u kojoj star čovek živi nepodnošljiva… neki stari ljudi, prosto, nemaju kapacitet da iznesu razvod dece, tužbe oko podele imovine, smrt supružnika, odlazak unuka… i prosto odustanu od života… odu negde u svoj svet, duboko, unutra, nedostupni za zakone vremena i prostora… i kažu doktori “vremenski i prostorno dezorijentisan” ali, nije to samo to… neke stare ljude prosto nije briga koliko je sati, koji je datum… kad ne mogu da izdrže brutalnost nekih istina koje ih okružuju, u kombinaciji sa neumitnom slabošću svojom, telesnom i duševnom, neki stari ljudi neselektivno izbrišu sve istine, i bolne i neutralne kao “koji je mesec sad” i odu u zemlju zaborava gde tih problema nema, gde su njihovi voljeni još živi, gde je sve isto kao pre promena koje su nepodnošljive, a oni sami su mladi, veseli, možda čak deca … nemoćni da podnesu ono što je napolju, oni na nekom dubokom nivou odluče da, ako ne mogu da se sklone iz realnosti, mogu da sklone realnost iz sebe i odluče da ne mogu ništa, da ne znaju ništa, da zavise od drugih sasvim… skupa cena koju plaćaju za odustajanje, za povlačenje iz borbe, za sopstvenu nemoć ali istovremeno i tiha, uporna, perzistentna ljutnja, kazna onima oko njih za to što im se dešava, što su se okolnosti tako složile, što su morali da odaberu da odu da ne gledaju, da ne vide, da ne osećaju… što su izabrali zavisnost, nemoć, potpuno neznanje da ne izaberu svakodnevnu tugu, ljutnju… nekada je demencija prerušena depresija… ozbiljna, teška, duboka, poslednja linija odbrane… ona posle koje nema drugog ishoda sem definitivnog odlaska… psihološkog i telesnog.