Šetajući maločas sa psom do mene je doprlo urlanje nekog mladjeg muškarca nekoj ženi u telefon u kojem joj je poručio da neće moći tako, da ga se neće lako otarasiti… gledam ga: ljutit, nesvestan da viče na poljani, tetoviran, kratko šišan, besan… katastrofa u najavi… i ponovo snažno osećam da je jedna od najvećih nevolja koja ženu od muškarca može da snadje, ne ta da je ostavi, ne ta da je prevari, izda, kakogod, već ona u kojoj je ne pušta da ode od njega… toga sam se uvek najviše plašila dok je moja ćerka odrastala… odrasli smo ljudi i, hteli mi to ili ne, ljubavne su igre često prljave i svega tu ima, prljavo igraju prljavi ljudi, i oni „čisti“ ponekad igraju prljavo, ali u odnosima je sve dozvoljeno kao i na sudu… na sudu, ako ste optuženi, vi sasvim legalno možete da lažete ako vas to oslobadja krivice… i ljudi onda lažu, naravno… i u ljubavi ljudi lažu da vole, lažu da će biti tu, svašta ljudi lažu nekada i verujući iskreno u to, ali situacija u kojoj je žena nemoćna da napusti silnika, besnog, urlajućeg muškarca plaši me kao ženu, kao sudskog veštaka i vidim gde to može da vodi… iza ovakvog urlanja nikad ne stoji ljubav i to ne ljubav prema ovoj ženi nego prema ijednoj ženi na svetu… ovaj muškarac, osećam to, autentično, snažno mrzi žene, svaku ženu iz njemu (ne)znanih razloga i jadna je svaka koja mu se na putu nadje… on je tempirana bomba koja otkucava i koja će se u nekim ženskim rukama aktivirati… i sasvim je legitimno ženu ostaviti, i ne voleti je više, i ima tu bolnih stvari, znam, ali su legitimne, ali ne dozvoliti nekoj da ode od tebe, a razlozi su vidljivi, svima koji su čuli urlanje kojeg nije svestan, je zastrašujuće.
O svakom osećanju koje žena ima u prisustvu muškarca možemo da pregovaramo, i o svakoj akciji koju on preduzima, takodje, ali ako žena oseti strah u prisustvu muškarca, to znači da treba da smesta nestane, ne danas, ne sutra, nego juče i da nikada, nikada (ne mogu dovoljno naglasiti) nikada ne dozvoli sebi da mu se nadje u vidnom polju… tako se čuva život.