Dodje trenutak kad detetu treba dati dozvolu da krene u svet,  dozvolu da je dobro, pametno, lepo, sve to više od nas, kad treba ćerki poručiti da je sada žena, lepša od majke  i sinu da je muškarac veći od oca,  jer je smena generacija biološka nužnost. Ali ima roditelja koji oklevaju da to urade, koji se boje da će tim priznanjem deci izgubiti moć, da će se deo njihove roditeljske kompetencije preliti u decu nepovratno, deo za koji će oni biti slabiji, i zato im ga ne daju. A onda deca to traže sutra, kao odrasli ljudi,  po ordinacijama i na terapijama i koliko god dobar terapeut bio preko puta njih dozvola  koju tamo dobiju, neka mi oprosti struka što ću izreći jeretičku misao, teško može da ima tu autentičnu snagu i uverenost.  Sve je to tada kopija, izvučeno na mišiće i nema taj kvalitet  čvrstog životnog uverenja o sopstvenoj vrednosti. Kod životinja se to prebacivanje moći završi u jednom aktu, u borbi starog i mladog vuka nakon koje mladi vuk postaje vodja. Kod nas to može da traje ceo život i da se nikad ne završi. A onda sa smrću roditelja koji nije podržao već , gotovo, prokleo , kad popusti brana i prelije se sve čemu nije bilo mesta ranije, mlad čovek/ žena polude, počnu da rade sve zabranjene  stvari, izgube kompas a novi nemaju, uznesu se u tome, ne prepoznaju zdravu granicu i kontrolu i  sledeći  poruku roditelja  da „ nisu, ne mogu, ne znaju“ zaista i upropaste svoje živote poludevši od slobode koju,  gladni i nenaviknuti,  uzimaju u krupnim zalogajima, zagrcnuvši se umesto da uzivaju.