„Hvala mu što mi nije pomagao – naučila sam sama, hvala majci što me tukla – postala sam čovek, hvala momku što me ostavio – ojačala sam“… kažemo, često, „hvala mu“ ljudima koji su bili nezainteresovani, odbacujući, agresivni, grubi…. ljudima koji nisu imali vremena, strpljenja, ljubavi za nas kad nam je trebalo… kažemo „hvala“ jer mislimo da su oni zaslužni za snagu koju smo zbog njih pronašli u sebi i nastavili dalje, porasli i nadrasli neke okolnosti… kažemo „hvala“ jer mislimo „da njih nije bilo ko zna šta bi…“, a nije tačno – bilo je nas, s njima ili bez njih mi smo bili tu za sebe… i nije njihovo ponašanje bilo tu da bi nama unapredilo život, nisu oni zbog nas tako radili nego iz svojih razloga, ali zato smo mi porasli zbog sebe… jer da nije bilo naše snage, volje, napora, izdržljivosti, da mi nismo ostali na nogama posle udaraca koje smo iz blizine dobijali ne bismo bili tu gde smo, ne bismo prevazišli svoju nemoć…
… zato – HVALA NAMA na nama.
Hvala.