Zatvorena vrata domova i nužnost zajedničkog trajanja sa nekim koga smo u jednom trenutku izabrali ili smo se, prosto, sa njim zatekli… blagoslov ili najteža kletva…
Kad ne možemo da se okrenemo prema spolja prinudjeni smo da se okrenumo unutra… prema sebi i onima oko sebe… i suočimo se sa našim minulim radom… nema bežanja. Tu iza zatvorenih vrata je naša tačka preseka… sada i ovde.
Za neke je takva situacija neizdrživa jer oštro profiliše naše odnose ali i naše karakterne osobine… iz nekog pokulja strah, iz nekog mržnja, netrpeljivost… pokulja ono čega ima najviše makar ga onaj do nas i ne zaslužio.
Kad iskačemo iz kože, ovaj put iskačemo u prostor oko nas i najdublje svoje delove izručujemo na one najbliže, fizički i psihološki… obračunavamo se sa svojim demonima preko delegata… preko onih oko sebe koji dobijaju u našem umu oblik koji mi kreiramo… a puno je loših umova saterano u ćošak ovih dana i njihove su žrtve prepuštene njihovim demonima koji kao gladni psi vitlaju po prostoru tražeći izgovor za brutalnost, za nasilje, ljubomoru, netrpeljivost svake vrste… a žrtve su nemoćne jer – zatvorena su vrata.
Tako je počelo… a u prirodi je čoveka da za svaku svoju nesreću traži krivca u drugom čoveku koji najčešće nije kriv… jednostavno, točak sudbine se tako zavrteo i zaustavio u nečijem životu da bude neko nekome koga on podseća na nešto, što okida neka sećanja i obrasce koje treba da nastavi, sa čim treba da završi… kao da stvarno može da završi stare ratove započete sa ko zna kim sada sa nekim drugim ljudima za koje je odlučio da liče na neke pre… I nečija će mržnja kulminirati, i nečija ljubomora, i neke će tragedije života iza zatvorenih vrata biti vidljive kad sabijena para pokulja van… i biće eksplozija… jer pritisak u zatvorenom sudu može da se povećava do neke tačke kada prirodno nalazi sebi prostora probivši granice suda… fizički zakoni… a zatvorena su vrata.
I bojim se, ljudski se bojim, za neke žene i neku decu koji su sada zatočenici nečije nemogućnosti da sebe podnese i oni će mu biti krivi za sve… i bojim se, takodje, za neke usamljene i ostavljene, zaboravljene ljude koji će sada zaključiti da je to to, da su krivi za svoju samoću ili starost… i zatvorena vrata doma biće im ona tačka kojom se njihova rečenica završava… jer biće sami sa svojom tamom bez ljudskog glasa da je razblaži, da je malo rasvetli… Teška je tišina mučenom umu kad nema ljudskog glasa da izvrši korekciju pogrešne misli, da čovek čuje drugo mišljenje a ne da kao bolesnu mantru ponavlja iste slogove koje je samoća iznedrila. Potrebni su ljudi ljudima.
Ali – svanuće. I otvoriće se zatvorena vrata. I izaći će ljudi na dnevno svetlo i moći će da biraju i odluče: da li je sve što im se desilo ružan san iz kog su se probudili, posledica nenormalnih okolnosti gde prirodno raste tenzija i odnosi varniče ili je, možda, potrebno napraviti generalno spremanje života. Do tada – mir, nečinjenje ničeg iz ovakvog stanja. U krizi se odluke ne donose. Jutro će pokazati. Ali ne prvo, ni ono posle prvog, nego neko tamo kad slobodno poteče život, kad talog ovih dana padne na dno i kad u stabilnom miru, drugim očima budemo mogli da sagledamo mere onog što se desilo i da li je nastao kvar moguće popraviti, da li se isplati.
Bilo pa prošlo ili bilo pa promenilo sve.