„I tonu brakovi kao trošne ladje
i trunu na dnu tudjih mora
i mama drugačije nebo nadje
a živeti sa i dalje mora.“
Nakon što se završi ljubav ili prodje strast koju je neko nekad pogrešno razumeo i okonča se, često jako mučno po sve aktere, zajednički život, dolaze na red deca… nevidljive žrtve koje su i same prošle mukotrpne godine koje su prethodile razvodu jer on se ne dogadja preko noći već nakon mnogo meseci i godina u kojima je, neko od partnera puštao, mnogo puštao onog drugog da prelazi njegove granice, istinski ili u svom doživljaju… da, za razvod je kao i za svadju potrebno dvoje… i često je seme budućeg razvoda posejano u času venčanja kada se zaljubljeni privuku onom istom osobinom koja će ih kasnije razoriti jer: miran i popustljiv ispostavi se pasivan i povodljiv, temperamentna i strastvena postane agresivna i možda preljubnica, zaštitnik – dominantni despot a patrijarhalno vaspitan – krut i netolerantan. I onda, ne mogavši da se više dogovore ni da je danas sreda, parovi bivaju upućeni na takozvanu procenu roditeljskih sposobnosti i odluku o poveri dece.
I, možda znamo, ali nije loše podsetiti se:
– dete nije samo alimentacija koja se za njega dobije, dve alimentacije za dva deteta ili svakom po jedno dete pa niko ne plaća alimentaciju
– dobiti dete na staranje ne znači zvaničnu dozvolu da sada možemo da, bez kraja i konca, kažnjavamo onog drugog roditelja za nešto što je nama učinio time što mu nećemo dati da vidja dete uz hiljadu raznih izgovora (bolesno, spava, baš sad idete negde, niste se dogovorili, ima da uči, druga strana nema parno grejanje ili sobu za njega, ovde su mu igračke…).
– dobiti dete na staranje ne znači naučiti ga da je drugi roditelj nešto najgore na svetu što postoji, da on ne voli dete i da je njegova, detetova, sveta dužnost da ga mrzi bar koliko i mi ako ne i više inače će u protivnom biti kažnjeno na jedan od mnogobrojnih vidljivih i manje vidljivih načina
– dobiti dete ne znači naučiti ga da mrzi sve muškarce jer su kao otac i sve žene jer su kao majka… treba misliti o tome da će naše dete sutra sa nekim psihologom ispravljati posledice takvog učenja… želimo li mu to?
. dobiti dete ne znači dobiti sredstvo kojim ćemo drugog roditelja ucenjivati
-.dobiti dete ne znači dati ga svojim roditeljima na čuvanje
Negovati i čuvati dete posle razvoda znači biti veći od sebe, od svog bola i povredjenosti, od ljutnje i razočarenja, od svega opravdanog i neopravdanog što se u nama skupilo… negovati dete znači progutati sve što mislimo o svom bivšem, poljubiti dete kad ga dajemo tati /mami, i poželeti mu da se lepo provede za vikend, ili na letovanju ili šta god… jer imati dete, pogotovo u tako teškim okolnostima za nas i njega, znači voleti ga više od svake ružne reči koju bismo mu o drugom roditelju rekli makar je i sto puta zaslužio, voleti dete znači nadrasti taj mučan trenutak u našim životima zbog detetove buduće biografije, njegovih budućih odnosa koje bude gradilo, partnera koje bude imalo i puteva kojim neće s nama hodati.
Volite li ga dovoljno da ga pustite? Volite li ga dovoljno da ga ne učite mržnji i pored svega što vam je neko rekao i uradio? Volite li ga više od sebe da bi ga poštedeli otrovnih reči i mrkih pogleda kad sa drugim roditeljem podeli neku radost?
Jer nije problem u razvodu kao takvom i nije problem u single roditeljstvu iako je, naravno, najbolje biti roditelj u paru… problem je u načinu na koji to radimo, u odgovornosti kada nema nikog drugog da ispravlja naše greške, u bolu i besu koji se lako otmu kontroli (takvi su po definiciji, nekontrolisani) i koji lako promaše metu i rane onog koga nije trebalo pa posle bude „takav je, roditelji su mu razvedeni“ a nije tačno, i ništa od toga ne mora, mogu biti najbolji, bolji od svih ili bar kao i sva druga deca ako smo pametni i volimo ih više nego što mrzimo njihovog drugog roditelja koga smo nekad sami izabrali jer smo ga, zvuči neverovatno, voleli.