Došao mi je, prošle nedelje, jako uznemiren čovek koji je tražio da neodložno s nekim priča… jedan od onih koje ne vraćate ni kad nemaju uput… kaže mi kako je prekinuo brak sa ženom koju je upoznao preko društvenih mreža kada se ona, nakon udaje, sasvim promenila, postala agresivna, tukla ga, svadjala se sa njim otvarajući prozor da svi čuju, vredjala ga, lagala, pred njim se šamarala po licu a onda zvala policiju da kaže da je tuče… gledam ga onako umornog od nespavanja, neobrijanog, izmorenog time što je prošao… priča, dolazi iz jednog sela na jugu Srbije, ima kuću i okućnicu, sredjeno domaćinstvo, dva traktora, plastenike i ozbiljan rad od ujutro kad svane, kad je sezona da se beru paradajz i krastavac… naivan kakav je bio, nakon što je pre mnogo godina nesretnim slučajem izgubio ženu i ćerkicu, bez mnogo iskustva sa ženama koje nije ni imao gde da stekne, radeći, čuvajući roditelje, upoznao je ženu, dopala mu se i oženio se… želeo je dete kako mu je ona obećala ali je posle par godina shvatio da ga zavlači, da izbegava trudnoću ali ne i učestale posete muškaraca koje je predstavljala kao rodjake koje je on „dvorio i deverio“ dok nije shvatio šta se dešava… na kraju je, kao šlag na torti, sasvim slučajno, saznao da je žena s kojom živi ležala u zatvoru sedam godina zbog teškog ubistva svekrve, što mu, naravno, nije nikada rekla.
I plače ispred mene odrastao čovek, potpuno slomljen i pita me „zašto je lagala, zašto je varala, zašto nije htela da mirno žive“… kao da je ona to ikada mogla, al ne zna on to… kao i svi jednostavni ljudi on polazi od sebe… u njegovom svetu se priča šta misliš, jede šta proizvedeš… a sreo je svoju sliku u negativu i ne može da se sabere… neki bi rekli lakoveran, neki naivan, neki neiskusan, neko bi rekao sudbina il položaj zvezda, ja kažem – takvi se ne promašuju ako se sretnu.
Pita me „gde je pogrešio, da li je trebalo da joj kaže ovo ili ono, da joj nešto zabrani ili da je bolje razume, da joj posveti pažnju, da li ju je zanemario možda…“
Šta se radi kad sretneš čoveka crnu rupu, kad sretneš bezdan, kad u taj bezdan ubaciš novčiš za sreću i čekaš da čuješ da je udario u dno a nema zvuka jer nema dna jer sreo si bezdan… i uvek će se nepogrešivo sretati bezdani i svetla i stalno tome svedočim.
Šta je pogrešio, pita me… ništa, sem to što se sa ovom ženom nije samo mimoišao… što je ostao sa njom u razgovoru dužem od 15 minuta koliko treba da se pokrene hemijska reakcija, zatvori krug, energetski poklope dobro i zlo… kraljica manipulacije i naivčina što želi mir i dete i veruje da bi i drugi to isto.
Ta prva greška, to neprepoznavanje opasnosti i ostajanje na istom mestu u isto vreme sa nekim ljudima je jedina greška nakon koje više nema grešaka ni pametnih poteza… sve posle toga je neminovnost, zakonitost jaka kao one iz prirodnih nauka, kao baza i kiselina, kao magneti, kao minus i plus… sve posle toga je istorija.