Svaki put kad sretnem i istinski upoznam  novog čoveka,  podsetim se da niko nije poseban… jer smo posebni svi… i svaki čovek koga znamo bi mogao da ispriča fantastičnu priču o svom životu i opiše neobična iskustva i lekcije koje su prekidale mirne periode kada se nije dogadjalo ništa, a onda je krenulo da se dogadja svašta jer život tako funkcioniše… teku jednolični dani i godine a onda se desi nešto što čoveku ispretura život… neko saznanje, neki spoljni dogadjaj, neko novo lice, grad… nekog počnu da žuljaju krila, zasvrbi ga duša i desi se revolucija… neko se “promeni”… što je vrlo relativan pojam.

Ja sam ubedjena da postoji jedna osnovna nit koja tka našu priču, naša priroda, suština i da je ona uvek ista… promene se, samo, okolnosti koje iz čoveka istisnu nešto što oni oko njega nisu znali ali je uvek bilo tu, nevidljivo… kao što radio ima mnogo stanica dok slušate jednu ili je ugašen… dok neko ili nešto ne okrene dugme i pronadje frekvenciju koja je uvek bila tu, kao potencijal, kao mogućnost da se čuje… neki ljudi imaju sposobnost da iz nas izvuku (ne da u nas dovuku) najgore naše osobine na koje nismo ponosni ali su naše baš kao što i neki drugi imaju dar da iz nas izvuku najbolje… “prilika stvara lopova”… ili ga, možda, otvorena vrata samo isprovociraju da udje i uzme šta nije njegovo… ”jer sve što je palo –  bilo je padu sklono”… davno postavljeno na nesigurnoj osnovi samo se nije videlo.

I, kao u priči o crnom i belom vuku, koji postoje u svakom od nas i gde pobedjuje onaj koga hranimo, kao da je mudrost života, kad smo već takvi, slabi i kvarljivi, okružiti se ljudima i okolnostima koje hrane našu dobru stranu, koje izvlače iz nas dobre tonove, koje vibriraju sa najboljim našim delom i izbegnuti one koje bude naše čudovište, uspavanog serijskog ubicu u nama koji će se na kraju filma, kad nikog dostupnog više ne bude, okrenuti protiv glavnog junaka… koji će se okrenuti protiv nas.