Šta može da natera ljude da prestanu sa ozbiljnim autodestruktivnim ponašanjem?

Šta kad ne pomažu preklinjanje roditelja, partnera, deteta… kad se iz ponora u kome je neko ne može da sagleda prava mera tragedije sopstvenog života i života onih koji su sa njegovim sudbinski prepleteni…nekog ko se zaigrao lošeg filmskog tragičnog junaka pa se i preigrao, kad izgleda da je djavo došao po svoje a Bog se ne meša nego pušta da čovek izabere stranu… a čovek ko čovek, slab i lakše mu je za grehom nego vrlinom?
…možda poslednje uzimanje heroina gde se zavisnik za dlaku izvukao… kontuzija mozga usled batina kojim je mladić pokazao devojci koliko je „ludo voli pa poludi kad mu se samo učini…“…trudnoća koju devojka mora da prekine čime stavlja tačku na odnos za koji već duže vreme zna da je loš za nju i da ga ne treba detetom produbljivati… poslednje pijanstvo i višečasovna koma alkoholičara pa budjenje na klinici za detoksikaciju… zadnja partija na kojoj kockar izgubi nešto u šta nije ni smeo da igra.

…Neke naše pogubne navike, štetni odnosi, ponašanja kojim urušavamo svoje zdravlje i živote onih koji nas vole mogu se prekinuti razvojem i sazrevanjem gde čovek ustane jednog dana i kaže „vidim šta radim sebi i onima što me vole, ne treba mi to“, ali to je redji put… češće se dogadja da u tom ponašanju zaribamo bradom po betonu i dodjemo u situaciju da ozbiljno, gotovo životno, ugrozimo sebe… kada u nekom brutalnom iskustvu proisteklom iz takvog, po nas pogubnog, ponašanja shvatimo nužnost da ga prekinemo…kada intenzitet neprijatnog iskustva kojim kulminira takvo naše ponašanje bude toliko snažan da može da nas osvesti i da zaustavi prisilno ponavljanje naše pogubne akcije, kada nas nužda natera da iz sebe izvučemo najveću snagu koja postoji u prirodi a to je ona potrebna da se promeni inercija, da nešto zaustavimo ili ponovo pokrenemo …dok smo još živi.

I takve situacije, ma koliko bile strašne i dramatične, predstavljaju blagoslov što vidimo kad sve prodje, kad preživimo i shvatimo s vremenske distance koliko je sreće u toj nesreći bilo i koliko nas je neko u tom trenutku voleo više nego mi sebe zaštitivši nas nesrećom koju smo preživeli…jer onu koja bi je logično sledila – ne bismo.