Šta god mi o sebi mislili – ljudi će u to poverovati… i  kupiće nas po ceni koju odredimo sami… platiće nas, ne onoliko koliko vredimo nego, onoliko koliko smo odredili da vredimo… i zato treba hrabro tražiti mnogo… i biti spreman da će mnogi proći pored nas i zaključiti da je to previše, i  makar i bili u pravu, treba biti spreman na čekanje i biti strpljiv do onog koji će poverovati u cenu koju smo stavili… i nebitno je, sasvim, da li je ta cena previsoka ili nije… jer neki se ljudi daju u bescenje, naučeni da nisu vredni… sretni kada iko posegne rukom ka njima makar ih ne platio uopšte, drugi, pak, traže mnogo više od svoje stvarne cene i, paradoksalno, po toj ceni ih i kupe… jer naša vrednost u tržišnoj utakmici odredjena je, makar to bilo jako nepošteno, time šta o sebi mislimo, kako su nas naučili, kako smo se formirali a ljudi veruju fasadi i misle da je sve „tako kako piše“ i kupuju na prvi utisak, šareno, upakovano, sjajno, da svetluca… i tako oni intenzivni, glasni, bučni i drčni koji se ponašaju kao da mnogo vrede  progutaju skromne, nevidljive, kvalitetne ljude jer život nije bajka i Pepeljuga će pobediti maćehine ćerke samo ako nadraste svoj tužni „početni položaj“ i poveruje, a potom u to uveri i princa, da je ona dobitna kombinacija za njega  makar tako ne izgledalo u startu… ponudivši princu čaroliju one noći kad ju je sreo sa kočijom, i konjima, i cipelicom… jer svet nije pravedno mesto već ono gde pobedjuje jači ili bar onaj koji je odlučio da tako  izgleda.