Ne treba slušati  šta ljudi govore o sebi ili bar ne treba shvatati to kao istinu već samo kao poziciju koju nude, sliku. Oni samo govore tekst koji smatraju socijalno poželjnim ili, pak, takvim da odražava ono što možda nije poželjno ali bi oni voleli da su takvi: da su brižni roditelji, dobri, plemeniti, čestiti ili opaki, prevejani, nezgodni, „ne može se s njima kako se hoće“. Oni govore  ono što žele da budu ponekad čvrsto verujući da govore istinu. O tome kakvi su zaista govore samo i jedino njihova dela, postupci… jer ljudi lažu, vas, sebe, namerno ili još češće bez namere, ubedjeni u sliku o sebi. Samo su postupci čista istina o našoj pravoj prirodi jer je to akcija oslobodjena svakog doterivanja, čin u kojem smo istinski, gori ali neretko i bolji od onog kako sebe predstavljamo.

Ono što me, zapravo, fascinira je činjenica da ljudi veruju tome što čuju  i zaključuju jedni o drugima  na osnovu toga što  čuju da neko kaže, uzimaju “zdravo za gotovo” takve tekstove bez pokrića i tek poneki uporede reči s delima i pomisle kako tu nešto nije u redu. Takve koji to prepoznaju zovu mudrima.