Tuga nisu reči… i bol nisu reči… one su to na kraju, u onom delu kad ih delimo sa drugima… tuga i bol su, kao i radost, stanje, energija, velika voda, bistra ili mutna ali, kao reka… i one moraju da teku i isteku iz čoveka i poteku van… i moraju da se podele, izbace, da oslabi pritisak koji svaka jaka emocija pravi… Zato ljude ne treba tešiti, treba ih slušati, jer njima ne treba da čuju, da prime, oni već imaju, puni su… njima treba da kažu, da otpuste… njima treba da se isprazne, da olakšaju dušu, da poteče ta velika reka, energija, emocija koju imaju, koja se, kao u grčevitom plaču, oslobadja,… ako umanjujemo njihovu patnju rečenicama “proći će, nije to ništa, ne misli o tome”, ne dajemo im priliku za to… bilo da nam je napor da ih saslušamo, bilo da potcenjujemo njihovu povredu makar samo zbog toga što nije naša i ne boli nas, bilo da ih volimo previše da bi mogli da čujemo da ih išta muči a mi smo nemoćni… treba pustiti čoveka da kaže, dok god u njemu ima vezane energije za te reči koja traži olakšanje, koja traži rasterećenje, koja traži da se, prosto, prelije van i često će, samo ta, gotovo fizička reakcija pražnjenja pomoći, kao što pomaže plač, kao što pomaže zagrljaj.
… i reći ću, znam, jeretičku misao, za nekog ko leči rečima – reči su precenjene… važan je osećaj da nas čuju, da smo nekom važni, da je nekom stalo jer nas, eto, sluša, brine, navija za nas u ludom svetu u kome je svaki čovek istinski sam, sa svojim mislima i samo povremeno, ako ima sreće, češće, oseti bliskost i vezu sa drugim čovekom.
Ne leče reči – ljubav leči… ljubav u svakoj svojoj formi i obliku pa i onom kad slušamo nekog posvećeno. Samo će ljubav spasiti svet.