Ta promena na našem licu od andjela na slici iz detinjstva do onoga što smo sad, ta naša kilometraža u kojoj nam je nevinost nepovratno ukradena, te godine, ti dogadjaji i ljudi koji su u toj kradji učestvovali jer smo stan ostavljali otvorenim ( andjeli ni ne pomišljaju da ima ljudi lopova)… ta promena koja je nastupila – to smo mi sada, sa svim slojevima preko… al dobro bi bilo da je naše jezgro, ako je jednom bilo zlatno, to i ostalo makar ga sto pepela posulo i mnogo pari cipela nagazilo… dobro bi bilo da smo zadržali nevinost i dobrotu deteta ispod fasade koju smo morali da nabacimo da preživimo… da ne vide dete, da ne vide andjela, da ne posegnu, da ga sačuvamo, da se sačuvamo, suštinski, zaista, stvarno makar izgledalo da smo sto posto prešli na drugu stranu, adaptirani, kostimirani za životni bal pod maskama… jer to će nas dete, najnevinije od svih, rekao bi čovek najbespomoćnije od svih naših lica, sačuvati najbolje… jer niko kao ono i samo ono ne može da nepogrešivo prepozna laž i loše ljude, u njemu je takvom mudrost iskustva iz ovih i svih prethodnih života i samo će ono znati „ko nas otima a ko plaća“ i samo njegovom sudu treba verovati na sudjenjima gde sva naša pametna, namrštena lica izgledaju kompetentnije… njega treba pitati „ko je ovaj čovek“ i dobro zapamtiti odgovor iako dolazi iz srca nevinosti, iz znanja pre svih ili posle svih znanja, kakogod, jer samo će ono nepogrešivo prepoznati ljude… jer njegovo je znanje osećanje, a ono je starije, a ono je mudrije.