Možda je nekom to bolno, ali mislim da je većini rasterećujuće, da zna da se ljudi uopšte ne bave nama u tolikoj meri koliko mi to mislimo kad kažemo „neću to da radim jer šta će ljudi da kažu“ ili “nemoj da misliš da ja to zbog tebe radim“ ili “svi će da mi smeju“… a mi ceo život i sve akcije upravljamo prema tome, tako naučeni… kao da su reflektori upereni na nas i svi svakog trenutka samo nas gledaju i procenjuju… ne, ljudi se bave sobom i „svojim se zlom zabavljaju“ a nas dotaknu u razgovoru, možda, ovlaš i nakratko i najčešće ne zbog onog o čemu mi mislimo nego zbog nečeg, ko zna čega, i to uopšte ne utiče na našu sudbinu, sreću, količinu ljubavi u našem životu, količinu novca u našem novčaniku, naše zdravlje ili bilo koju drugu, istinski važnu, stvar… jer ne znamo mi šta je u tudjoj glavi pa u nju stavljamo svoje misli i predrasude, pretpostavke, svoje mišljenje o sebi, o tome koliko smo lepi, pametni, dobri, pošteni… i odlažemo život čekajući da se smiri javno mnjenje i prihvati dužinu naše suknje, izbor našeg partnera, način na koji živimo, pričamo… a sve vreme je na delu samo naš unutrašnji kritičar, naša nesigurnost, naši strahovi, naše negativne samoprocene koje stavljamo u tudje misli… i uvek kad razgovaram sa čovekom koji mi kaže da nije dovoljno dobar, da nije lep, da ne zna svoj posao, da je glup, da sve radi pogrešno, uvek ga pitam“ ko vam je to govorio, ko vas je tako naučio“ i to bude obično neko od roditelja… kod onih koji su baš loše prošli to bude poruka koju su mu oba roditelja dala… i to je strašno za dete jer se ono kao čovek od 40 godina oseća isto tako nekompetentno i nesigurno i misli da je neka greška u pitanju, koja će svakog trena biti otkrivena, a ono osramoćeno, ako ga pohvale, kažu da je dobar čovek, da je vredan, da je postigao uspeh u nečemu… i nema uspešnog muškarca koji se ne plaši svog finansijskog sunovrata ako su mu govorili, kao detetu, da od njega ništa nikad neće biti (on čeka da se proročanstvo ostvari) i nema žene koja uživa u svojoj seksualnosti ako su je ružno nazvali kad je prvi put nevešto stavila ruž za usne…
Niko vas ne gleda… ili bar ne više nego što gleda sebe… imate jedan život i živite ga sad, uradite sve što ne smete zbog „šta će ljudi da kažu“, ne čekajte da vam daju dozvolu oni koji to iz nekog razloga nisu uradili onda kad vam je trebalo… otmite je i pobegnite… vaša je prirodno samo su vam je neprirodno zadržali i drže vas u emocionalnom ropstvu tako što vam je ne daju.