Opasna je iluzija da možemo menjati ljude… naivno verovati da ćemo dobrotom popraviti lošeg, beskonačnom ljubavlju izazvati ljubav, razumom urazumiti iracionalnog… prljava voda će uvek zamutiti čistu nikada čista neće izbistriti prljavu… i ako se približimo vatri ona će uvek nas opeći, neće je naše prisustvo ugasiti… zato treba pažljivo birati okruženje jer će se njegove osobine preliti u nas kao po principu spojenih sudova i postaćemo ono pored čega dišemo ne primetivši… svaka iluzija da ćemo nešto promeniti, zaustaviti kamion koji juri niz nizbrdicu brzinom koja biva sve veća, biće nepogrešivo kažnjena našim gubitkom nevinosti i trajnom izmenom koja će u nama nastupiti jer smo ili detinjasti, ili se igramo spasioca, ili smo se precenili onog časa kad smo poverovali da u bajci, u kojoj nam je jasno rečeno da zadnja vrata ne otvaramo, mi možemo promeniti kraj i pokazati svima koji to nisu uspeli ili onom ko nam je uputstvo dao, da smo mi od drugačijeg kroja, od druge sorte, da smo bolji, pametniji, snalažljiviji, jači ili samo srećniji, štagod, da pravila za nas ne važe i da nam se ništa neće desiti ako ne poslušamo… a desiće nam se isto što i svima jer neka se vrata ne otvaraju i neka se znanja prenose da se ne bi lično bolno iskusila jer smo ljudi kao svi pre nas i posle nas, jer neke su stvari predvidive a drugačiji ishod bio bi statistička greška koja se najčešće izražava u sitnim procentima.