Depresija je, izmedju ostalog, pojačavanje granica prema spolja… zatvaranje, prvo, u svoj unutrašnji svet, potom u sobu, kuću… ostaje čovek sam sa svojim mislima koje se neprestano pretaču jedna u drugu, na loš način… tu nema ničeg novog, vrte se stara sećanja, dogadjaji, poznata lica, “dnevnik uvreda” koje su naneli ljudi, koje je naneo život…
… kao na nekom nesretnom ringišpilu koji se zavrteo i koji ne ume da stane… koji kao da se ubrzava… čoveka obuzima omamljenost od brzine, ritma, monotone škripe sedišta na kome je i sa svakim novim krugom teže mu je da skoči… prepušta se vrtešci na slatko bolan način kao što se prepuštaju oni što umiru od zime… zime u srcu, zime u životu…umiru tako što sednu u sneg i čini im se da odmaraju, a zapravo tonu u ništavilo… smrt je usporavanje, smrt je nekretanje.
… težak je vazduh u sobi depresivnog, neprovetreno spolja kao i u umu, mračno isto tako … prozori su zatvoreni, zavese navučene… svetlost vredja njihova tamna osećanja, svež vazduh bi uneo nove mirise: kišu, sunce, život, a njima smeta novo… odvlači im pažnju dok preslažu ponovo stare slike kao stare stvari… njima se čini da je sve već vidjeno, sve se već desilo, “sve su priče ispričane”, kako mi je jedan čovek jednom rekao.
A, onda kad se ustali nepomičnost… na vrtešci ili u sobi… kad nekretanje proguta nekog, obuzme ga celog – tada treba učiniti najtežu stvar… treba napraviti prvi pokret… na silu… odskočiti sa vrteške makar se povredivši pri padu… otvoriti prozor da udju zvuci života napolju… treba razbiti uspavanu čaroliju jer san koji traje dugo nije više okrepljujuć… treba samo dati šansu da nešto novo izvana, kao kamen ubačen kroz prozor, padne na depresivnu slagalicu i razbije je u paramparčad jer – to je samo slagalica, slika a ne stvarni život.
Treba načiniti prvi pokret… i pobediti neman.