Pročitala sam malopre informaciju o tome da je devojčica od 15 godina izgubila život u nesreći na ringišpilu… strašna vest, tragedija za dete koga više nema, za porodicu… ne smem da zamislim tu količinu bola… gubitak deteta… svaki komentar je suvišan, to su situacije gde čovek zanemi i gde je sve što biste rekli suvišno i neadekvatno… ipak, ljudi su ostavljali svoje komentare saučešća, izraze tuge… kako se to već radi na društvenim mrežama… a onda sam, preletevši izjave saučešća porodici, naletela na komentar koji me je dotukao… u njemu neka žena kaže kako je to tragedija ali omladina je danas takva, traži pažnju pošto – poto i – „eto joj sad pažnja“, završava ona na kraju.
Dugo radim ovaj posao, imam običaj da kažem da sam, sem kanibalizma, sve što ljudi mogu da urade ljudima već videla… u ovom poslu se brzo i nepovratno gube iluzije i tako valjda mora jer iluzije i treba da se gube i nije normalno živeti u iluzijama… psihologu je to, naročito, nužno… gubitak iluzija je, valjda, posledica odrastanja i sazrevanja, iskustva, ličnog i profesionalnog… nemam previše iluzija i ne čude me, odavno, stvari koje ljudi rade ili žele jedni drugima… to je cena posla i svi je mi u svom poslu plaćamo na ovaj ili onaj način.
ALI, koliko stvarno treba da budeš loš čovek za ovako bezočnu, u mojoj se struci kaže, projekciju? Kakav to feler u čoveku – ženi treba da postoji da dete koje je izgubilo život želeći da se vrti na ringišpilu, što su oduvek volela sva deca od kako je sveta i veka i što sa traženjem pažnje nema baš nikakve veze, optuži da samo traži pažnju i tragično zaključi „eto joj sad pažnja“? Zanemela sam… dobro je što još uvek mogu da zanemim nakon decenija bavljenja ovim poslom ali nije dobro što sam imala ovakav razlog za to… i ponovo imam utisak da je od vidljivog, manifestnog, „ krupnog“ zla za koje se odgovara pred sudom mnogo malignije neprepoznato ljudsko svakodnevno zlo za koje se na zemlji ne odgovara… da li se negde odgovara ne mogu sa sigurnošću da kažem, ne poznajem dovoljno materiju… najgore je neprepoznato malo, dušebrižno, u brigu i pametne zaključke upakovano zlo… i najgori su božji čuvari i kritičari ljudskih, makar i dečjih slabosti… oni koji se slavodobitno, najpametniji na svetu, usude da pretpostave i u tudju glavu, ovde glavicu, stave svoje misli i potrebe… potrebu za pažnjom koju sami imaju (dok ostavljaju komentar na društvenoj mreži) komentarišući smrt deteta kao da ju je zaslužilo nekom svojom manjkavošću karaktera… smrt deteta gde svaki iole pristojan čovek ne bi smeo ni da pomisli da kritikuje dete a kamoli da to napiše i završi moralnom osudom detetovog nepriličnog ponašanja… deteta koje je izgubilo život.
Sram vas bilo, ženo!