I dok sam gledala prelepu ženu preko puta, besprekorno sredjenu, ponosnog držanja i odlučnog stava i slušala priču  o očaju i žrtvovanju koja čini njen život, nastojeći da nekako spojim to dvoje, ponovo sam se podsetila da ništa ne znamo o ljudima u čije, brižljivo negovane, fasade verujemo… nista mi ne znamo o naporu koji konstantno ulažu da održe lica koja nam nude dok im zavidimo, mrzimo ih ili ih se bojimo… mnogi od onih  koje poznajemo učinili su ogroman napor da jutros ustanu, umiju se, obuku i upute  tamo gde moraju… i baš, kako su nas naši učitelji učili, „ništa nije kako izgleda  i svaka prenaglašena manifestacija krije u sebi svoju suprotnost“… jer nije nešto bez razloga prenaglašeno nego da sakrije svoj polaritet… i upitno je svako veliko odstupanje od srednje vrednosti: snaga siledzije i hrabrost neustrašivog, i muškost najvećeg zavodnika i slabost krotke žene i cena onog koji se ne prodaje, i gordost lepotice, i moral onih što pričaju o poštenju… jer siledzija ustukne pred gorim od sebe, i zavodnik se pita da li je sada dovoljno dobar, da li je veći muškarac od oca koji je ostavio njega i majku… i krotka žena svojom snagom i mudrošću kroti jačeg od sebe i nosi porodicu a onaj što veliča moral ima ljubavnicu i dete koje ne priznaje dok uporno donira crkvu u svom gradu… i   onaj što se ne prodaje jer mu nisu ponudili pravu sumu… i  velika majka troje dece koja je zadnje dvoje rodila da zadrži muža (i prvo joj je bilo previše)…i lepotica koja arogantnim stavom prikriva svoju tugu zbog ko zna koje njegove prevare po redu sa nekima koje joj nisu do kolena.

…jer svetaca na zemlji nema i veliki je greh izdavati se za bezgrešnog… jer ljudi smo, slabi i pod kožom krvavi i naša uspešnost u tome da nosimo svoje maske često je vrlo vezana za naše duševno zdravlje jer kada smo mnogo loše, kada se slomimo nismo u stanju da stavimo masku i kročimo u novi dan nego radimo iracionalne stvari – ostanemo kod kuće umesto da odemo na posao jer, prosto, nemamo snage… ili smo impotentni sa najlepšom ženom na svetu…  ili nemamo snage da se okupamo i operemo zube a kamoli stavimo onaj šešir sa širokim obodom sa kojim smo tako koketne.

…i otuda je najveća istina da ne treba zavideti ljudima jer ako imaju nešto što mi nemamo često nemaju ono što mi imamo…  ali, proklet je čovek, uvek mu je fokus na onome što nema… i ne treba suditi ljudima jer ne znamo put koji su prešli i putarine koje su na tom  putu platili: u novcu, ljudima, u izgubljenom zdravlju, besanim noćima, gorkim razočarenjima, prodatoj duši… sve zarad fasade koja je često lažna slika njihovog života koju, iz ko zna kojih sve ali, očito, vrlo moćnih, razloga ne mogu da napuste jer je gradjena ceo život i drugu nemaju…  i bez nje su ogoljeni – slabi, grešni, tužni ili, na smrt, uplašeni.