Priča mi, ovih dana, jedna devojka kako je živeći i studirajući sama u inostranstvu, negde na zapadu koji tako primamljivo izgleda nama na Balkanu, a bivajući pritom do bola sama i prepuštena tome da se snadje kako zna i ume, upala u kandže nekog new age pokreta pa je, sve tražeći mir i utočište, dospela u čudna noćna stanja sa neobičnim prikazama pored kreveta i snažnim impulsima da sebi oduzme život.
Opasne su te priče o „svi smo mi bog, otvori se za sunce, budi vetar…“ stanjima… jako opasne za mladog čoveka koji još nije došao do duhovnosti koju bi iskustvo trebalo da mu obezbedi… zemaljsko iskustvo… dok nije dovoljno dobro upoznao toplotu sunca, i leta, i vetra ovozemaljsku, običnu, najbolju i omedjio granice prema spolja… kad nema kontrolu, kad, prosto, samo gutajući, prima takva učenja… kad nema sumnju i zadršku u kontaktu sa nepoznatim strancima koji mu nude pilule za sreću, prečicu do raja u situaciji kad oko sebe vidi pakao… a tek treba da studira i živi… opasne su to stvari… ali ne bih o tome… o samoći bih… onoj strašnoj egzistencijalnoj samoći ove devojke, sve naše dece koja uče životnu školu daleko od nas bežeći s ovog turobnog područja, ali i o samoći generalno, svakog čoveka… onoj kad su ti nebo i sunce bliže od bilo kog ljudskog bića… kad nema nikog da sa njim podeliš misao ili osećanje, možda pogubno, koje te može odvesti ko zna gde… kad nema nikog ko će ti zdravim glasom razbiti priču koju si u svojoj glavi „zavozao“ pa će ti lekovito, obično reći, „batali to, gde si to otišao, ne treba ti to“.
Kornjače mogu same, ljudi ne mogu… pogotovo mladi ljudi… kad samoća nije izbor koji mogu da iznesu kao što to zreli ljudi nekad mogu… samoća u kojoj im ciljano ispriranje mozga, radili ga oni sebi sami ili im to činili drugi, nema ko da zaustavi, kada tonu u beznadje za koje ih je izolacija učinila prijemčivim ili neko ludilo od edukacije koja će ih prosvetliti i učiniti da dožive nebo… zavodljivo je to… lepo je nebo ali ne kad si tako mlad… mora prvo malo da se bude ovde i doživi zemlja… lepo je osvestiti sebe ali ne na takav način, kroz učenje da si bog kad imas samo 19 godina i ne možeš do njega po ubrzanoj proceduri… sam, izbezumljen od samoće i gladi… emocionalne ali i one obične gladi… ne može se gledati u nebo a da se nije pre toga hodalo po zemlji, i živelo, i učilo, i da se nisu napravile jasne granice ja – okolina koje nisu propustljive na način da gubiš kompas… na način da gubiš razum… mora da postoje ljudi pored tebe da te vrate kad poletiš… u nebo ili s mosta… da čuješ kako neka tvoja opsednutost bolom ili nekim učenjem zvuči u nepristrasnim ušima, u čistom mozgu kakav si i ti imao pre samoće koja ti je nagrizla psihu pa si slušajući samo jedan glas poverovao u njega bespogovorno.
A ni u šta se ne veruje bespogovorno… i „nikad sva jaja u jednu korpu“… treba polako, promišljeno osvajati život i slobodu i nikad, ali nikad ne prekidati prave kontakte sa poznatim ljudima koji su lekoviti.
To čuva čoveka.