Kaže meni jedan mladić u svojim tridesetim koji se, inače, celog života bori sa anksioznošću, da će se zaposliti, zabavljati, možda i oženiti kad se izleči od anksioznosti… do tada – ići će na psihoterapiju, uzimaće lekove, menjati lekare i razmišljati opet i opet, do u beskonačnost, o svemu i svačemu i svim mogućim budućim vrlo izvesnim katastrofama i teškim dogadjajima koji se mogu desiti… jer to je anksioznost… i nastojaće da pod kontrolu stavi sve što mu padne na pamet u nemogućoj, potpuno nemogućoj, misiji jer život se ne može kontrolisati… znači – odložiće život na neodredjeno vreme, staviće sve na čekanje do nekog zamišljenog trenutka savršenog zdravlja u budućnosti koji se, možda, nikada neće dogoditi nasuprot sasvim izvesnom kraju života koji će se sigurno dogoditi… Sačekaće da se izleči pa da živi.
Loša vest je da se nikada neće sasvim „izlečiti“ i da je čekanje da se to desi, i odlaganje života dok se to ne desi, definicija protraćenog vremena… jer, gledam ga: prepametan, uvek racionalan, analitičan, detaljan, perfekcionista od kad zna za sebe, naviknut da misli, sa intenzivnim unutrašnjim monologom koji je njegov način života i koji je postao sam sebi svrha jer ništa ne proizvodi već samo zauzima mesto u glavi nekim produktivnim mislima i idejama… A oduvek su postojali ljudi koji misle i oni koji više delaju, makar i pogrešno, i to je, jednostavno, tako a on je od onih prvih… i nema te terapije, ni leka, ni terapeuta koji će potpuno zaustaviti tog  neumornog hrčka što vrti točak u njegovoj glavi… nema metode koja će učiniti da on prestane da se oko svega brine i da misli jer – takav je čovek uvek bio… to je njegova suština, njegova navika, način na koji postoji… i to neće prestati… i nema leka koji će od njega napraviti površnog, opuštenog, lakomislenog tipa… nema… i to je loša vest.
Dobra vest je da zna da je svet pun ljudi koji, kao i on, strepe i iščekuju ali i pored toga, uprkos tome, žive i rade, i vole i greše, i udaraju u zidove i ne uspevaju pa uspevaju… jer to je život… „život je ono što se dogadja dok čekamo da se nešto desi“… sa anksioznošću se mora naučiti živeti, kao sa senkom, kad si već takav čovek, zabrinut i sklon strepnji… i uspeh je držati je na „kratkom lancu“, na nekom što nižem nivou da što manje smeta, da ne parališe sasvim i reći joj „dobro – znamo se ceo život, tu si, tu sam, neka te tako, budi tu kad već jesi ali ja ću malo da uživam u prepodnevnom suncu, u urmašicama, u nekim dragim očima, u basketu sa drugovima, sviraću malo gitaru uprkos svemu od čega me plašiš…“
Treba živeti bez čekanja savršenih uslova za život, sa onim sa čim raspolažemo sada jer bolje nemamo… i igrati sa kartama koje su nam podeljene: anksioznošću, dijabetesom, nesavršenim roditeljima… i živeti život a ne terapiju… terapijom se samo potpomagati ali znati da ona ne menja pravi život, prava iskustva, prave ljude, prave ljubavi i ne odlagati zadovoljstva kad će, već, nezadovoljstva sigurno naći svoj put do nas. I ako ste skloni tuzi, ili strepnji, ili strahu pošteno je reći da to najverovatnije nikada nećete prestati da budete jer je deo vaše prirode ali da možete naučiti da živite sa tim ne stavljajući svoj hendikep u fokus što će mu oslabiti snagu do onog stepena, do onog trenutka kad ćete ga jedva primećivati… ponekad… slabijeg… iscrpljenog od gladi za vašom pažnjom koja je izostala.
Srećno!