Oči deteta, oči ubice, oči zavodnice, oči grešnika, oči starca što na planini daleko od sveta čuva svoje stado, oči čoveka koji je izgubio nadu, oči zlostavljača, oči žrtve, oči inspektora u policiji, oči zaljubljenog…

“Oči su ogledalo duše”… i predjene životne kilometraže, rekla bih…  i kad mislimo da su nečije oči prodorne ne vidimo da su, zapravo, duboke i da  govore o  težini puta njihovog vlasnika… jer niko nema” prodorne” oči bez da je život prodro kroz njega a ta dubina njegovog iskustva plaši ljude… oni osećaju  da su otvorena knjiga nekom ko je mnogo  od života pročitao i  da su izloženi iskusnom umu koji je bio tamo gde ljudi obično ne idu… i koji je u svoje oči stavio mnoga mesta, ljude, okolnosti koje nisu uvek blagoslov.

… i nisu takve oči prodorne nego duboke jer su videle šta su htele i šta nisu htele a bilo im je na putu… i mi se plašimo takvih očiju ako ima nečeg što bi da sakrijemo (a uvek ima) bojeći se da će to te oči videti… i s pravom se bojimo – videće, jer su videle svašta i svašta prepoznaju… sudbina im je bila da vide i dožive iskustva koja nisu uobičajena a to je krst koji im služi za dobro ili lose, da pomognu ili da povrede.

I ma šta mi mislili o “prodornim” očima –  da su dobre, tople, opasne, zle – u pravu smo. Baš su takve kakve mislimo da su, jer za nas su takve kakve ih mi vidimo i videće u nama to što mi znamo da postoji.

… i samo iste takve oči preko puta mogu  prepoznati kako je drugi čovek obradio to što je doživeo i kakav je čovek postao prešavši put koji mu je dat .

Tužan, dobar, gorak ili zao.