Možda se bolje slagala s ocem nego s majkom, radije se družila sa dečacima i kasnije muškarcima, u pantalonama se osećala “kao svoj na svome”… ma kako bilo – na stolu za radjanje svaka se žena, definitivno, sreće sa svojom ženskom prirodom i radjajući, kao i svaka ženka pre nje, od kada je sveta  i  veka,  neumoljivo svrstava u klasu kojoj pripada.  Ako ne ranije, sada, brutalno suočena sa sopstvenom smrtnošću i bolom za koji nije verovala da može da ga podnese,  istinski biva inicirana u rod čiji je deo, neopozivo, bez obzira na sve u njenoj glavi što je od drugih žena razlikuje.  U redu je da taj čin, podjednako bolan za svaku ženu, ništi svaku razliku izmedju njih jer im je sličnost pripadanja istom polu, uloga koju im je priroda namenila, starija od svake razlike medju njima.

Žena koju taj dogadjaj ne promeni propušta poslednju mogućnost da spozna privilegiiju koja joj je rodjenjem data i nikada ne postaje psihološki žena. Plaši me moć neoplemenjena  osećanjem i bojim se za sve oko nje zbog načina na koji će nastaviti da traje svoj vek.