Postoji tako u životima nekih ljudi trenutak kad počnu da nezadrživo srljaju u propast… jedna tačka u vremenu koju niko nije uočio, ponajmanje oni sami, sitna naprslina na porcelanu koju niko nije primetio dok mu se šolja nije raspala u rukama… trenutak kad čovek krene da pravi krupne greške u svom životu koje, prvo nevidljivo, a onda kao lavina, urušavaju njegov život, ljudi se pitaju šta je to bilo sa njim, a on je, zapravo, izgubio kompas…izgubiti kompas je gadna stvar… to znači započeti seriju tragičnih pogrešaka koje jedna drugu plode, multipliciraju geometrijskom progresijom… izgubiti kompas, izgubiti zvezdu vodilju, prodati dušu djavolu, izaći iz ose… izabrati pogrešnu pilulu kao u matriksu nakon čega nema drugog puta, nema drugog izbora, sve ide nizbrdo… nekim ljudima je to smrt roditelja kojeg su se i kao odrasli ljudi plašili nakon čega rasture život ceo sve kao gutajući slobodu a ne prepoznajući nikad da su se zaigrali i da bolji život koji misle da im treba nisu u stanju da naprave… da je strog otac kruto držao, ali držao neku strukturu koju slab sin nije mogao…pa krene alkohol, pa žene koje bolje idu uz njegovu belu lanenu košulju, pa razvod, pa loše s decom… sve se uruši… nekima je to trenutak kad poneseni ko zna čime ostave partnera, supružnika koji je sve prošao s njim, s kojim su rasli, delili nemaštinu, onda dodje novac i taj partner više nije reprezentativan, nije jackpot, ostavljaju ga da ih ne podseća na to ko su, na ružne stvari koje su samo sa njima mogli da prežive jer “sa jednim se ženama stiče, a sa drugim troši”… i onda krenu u nov život, u slobodu, u ludilo… a takve izdaje onih koji te vole koštaju u finalu… ili trenutak kad ti se usladi neki prljav, ali lak novac pa kreneš da ga zaradjuješ ućutkujući savest koja bi da te probudi… “nek se i meni sreća osmehne, ako ne uzmem ja drugi će, svi tako rade, hoću svoj deo”… i na tom putu izgubiš sve kvalitetne ljude koje oteras ili koji prirodno otpadnu od tebe takvog… “gubitnici”, misliš ti, “budale” … ili prva pozajmica kad bi da imaš nešto što nemaš koju ćeš “sigurno vratiti”, dobro – malo kasniš, mnogo kasniš, pozajmljuješ na drugom mestu, kasniš na oba, pozajmljuješ opet… i ode voz… osvane jutro u kome više ne znaš šta i kome si dužan, u kome ne znaš ko si, onaj od pre il ovaj od sad jer – izgubio si kompas… onu finu unutrašnju granicu koja te čuvala i koja se ne prelazi kao što se i u bajkama ne ulazi u zadnju sobu.
Ne smeš da izgubiš kompas jer onda lutaš kao pomahnitao, kao igla na kompasu kad staviš kompas na metal pa poludi… jer onda plutaš kao lopta ko zna kog deteta koju je vetar odneo s plaže u dubinu, pa na pučinu i sada postoji tako zaboravljena nikom potrebna, tragično šarenih veselih boja… ne smeš da izgubiš kompas znači da ne smeš da izgubiš ljude koji su tvoj orijentir, ono N slovo po kome tražiš sever ma gde da se nadješ… dragocene obične ljude ili bar tog jednog čoveka koji te voli i koji gleda očima ljubavi šta radiš i kuda si krenuo.