Ako ste odrasli u porodici gde je jedan roditelj, ili, čak, oba, bio u problemu koji nije mogao da reši, ako je bio zavisnik, nesretan u braku, bolestan čovek, psihički ili fizički, ako je iz nekog razloga bio duboko tragičan i zarobljen u stanju deteta kome treba pomoć, ako je bio slab, iracionalan – velika je verovatnoća da ste morali da vodite računa o njemu, da budete stariji od svoje starosti, da čuvate svog roditelja, da porastete po ubrzanom postupku sazrevanja bez da vas pitaju želite li, možete li to… i taj ste program dobro uvežbali kroz godine treninga i postali ste perfektan pomagač… možda profesionalan, možda samo ona dobra drugarica koja sluša, hrabri, podržava ljude u problemu… postali ste savršeni u tome da pomažete drugima da žive svoje živote, da im budete štap… a vama je možda potreban štap veći od svih njihovih… možda vam je, na početku, potrebno da razumete zašto se stalno nekako nadjete u ulozi spasioca i koja je vaša dobit od toga kad ste stalno u tome… pomagati često znači kontrolisati, čuvati se od situacije da se o svom jadu pozabavite… pomagati drugima čini vas emocionalno nedodirivim dok se bavite tudjom mukom i nastavljate da radite ono što najbolje znate… da podmećete sebe u tudji postament… da dajete stabilnost nestabilnima, da podržavate, mazite, tešite druge… da se sa svojim bolom nikad ne sretnete idući tudjima u susret… veliki je vaš strah, duboko zakopan da ga i ne vidite… vi se samo sećate koliko su slabi bili oni kojima ste vi, mali, pomagali… sećate se kako ste morali da, tako mali, iznesete situaciju koju veliki nisu mogli… sećate se kako ste čuvali oca, majku od njih samih a napolju je bio veliki, nepoznat, opasan svet … sećate se kako ste morali da možete dok ste, tako mali, čuvali one koji bi, po definiciji, trebalo da čuvaju vas… a ta se sećanja ne zaboravljaju… ni ta uloga koja ulazi u krvotok, u obrazac, u „modus vivendi“ u kome plivate kao riba u vodi… u koji skliznete kao u pižamu, kao u mekane papuče… lako, spontano, prirodno, bez da steže… vi, pouzdani prijatelji, tešitelji svih vrsta, na druge centrirani iscelitelji kojima treba isceljenje… usudite se da zastanete… usudite se da ne krenete ka svakom unesrećenom… usudite se da prekinete začarani niz… svet je pun ljudi u muci… i vi ste jedan od njih… zatražite nešto za sebe… dozvolite da vam pomognu, da čuju vas, da daju vama… usudite se da budete sunce svog heliocentričnog sistema… prestanite da dajete i gledajte kako se gužva oko vas rasčišljava, kako se ljudi razilaze… izdržite taj prvi šok praznog prostora i ostanite mirni… ostanite dosledni u tome da svu ljubav koju ste rasipali darujete sebi, svom unutrašnjem detetu… pomazite njega, zaštitite njega i prvi put u životu uradite ono od čega bežite sve vreme – prepoznajte najvažnijeg od svih koji u redu čekaju na vas… zagrlite sebe… i ostanite tako… zapamtite taj osećaj… a onda nastavite da živite na novi način.