Nikad više jutro kao ovo…suncem obasjan plato ispred hotela, ovi isti nasmejani ljudi od kojih se zauvek opraštamo s varljivom nadom o skorašnjem susretu.
Čeka se autobus koji će nas odvesti u neku drugu realnost iz koje smo nakratko pobegli ovde. Sve će zauvek biti gotovo sa prvom krivinom iza koje se ovo mesto neće više videti.
Čak i da ponovo dodju i da se okupe isti ljudi, a neće nikada – ništa nikad više neće biti isto jer se „samo jednom možeš okupati u istoj reci“…A „nikad je reč bez ijedne pukotine“.
Odbrojavanje traje.