Slušam često ljude kako se žale da su nekom dali sve, da su za nekog učinili sve, da su uvek sa nekim bili dobri a on im je uvek lošim uzvraćao… ljude, koji su odgovornost za svoju sreću sasvim stavili u ruke koje se nikad nisu pokazale pouzdanim… ipak, oni i dalje postupaju po istom scenariju očekujući drugačiji ishod … stalno i uvek su ključne reči… i to često nisu ljudi siromašni pameću.
A, ko im je kriv? Ko nam je kriv, i ko nas tera, i kome da ispostavimo račun za stvari koje uporno pogrešno radimo i koje koštaju isključivo nas… jer zašto bi drugi čovek išta menjao… njemu je dobro… on nema problem sa nama, mi imamo problem… kada se nečije ponašanje prema nama ne menja nakon hiljadu puta izrečenih naših nezadovoljstava – onda treba shvatiti da je razgovor precenjena kategorija i da treba menjati akciju… ako kasne – ne sačekati, ako viču na nas – udaljiti se… jednostavmo, pokazati a ne kazati da nešto ne želimo da više tolerišemo… ovako, pričajući i ponavljajući iste reči svaki put, jasno je da ni mi sami ne verujemo da nam je nečeg preko glave.
Kad neko stavi srce na dlan – stavljamo ga i mi, kad ga neko krije – krijemo ga i mi… nije srce dzabe sakriveno… nečije ignorisanje ili loše postupanje trebalo bi da za posledicu ima isto to s naše strane… ne radi se ovde o hrišćanstvu već o zakonima života sa ljudima… ako i pored toga što vidimo, u nekom odnosu biramo da se žalimo bez da nešto menjamo, onda je takva prisila po kojoj se ponašamo naš životni stil koji smo odabrali i treba da prestanemo da gnjavimo ljude onim što kod sebe možemo da menjamo a ne menjamo… jer neki će se radovati našoj muci, nekima će biti žao a nama se baš ništa u životu promeniti neće…. jer spoljne promene idu iz unutrašnjih i samo onda kada krenemo drugim putem možemo očekivati da ćemo se naći na drugačijem mestu.

Prestani da pričaš – pokaži i svedočićeš čudima.