Kad s ljubavlju nekoga odgajamo, kada ponosnim pogledom pratimo njegovo kretanje, udaljavanje i  vraćanje, istraživanje okoline, bilo to dete ili, čak, kućni ljubimac,  to njegovom držanju daje jednu vrstu slobode, nesputanosti, mekoće kontakta, sigurnosti u nastupu, načinu na koji prilazi drugima, jednu, gotovo, drsku crtu i samosvest voljenih… oni znaju da su dragoceni… ponašanje im je prirodno, vodjeno čistom radošću i nemirom koji imaju sretna, ljubavlju okružena bića… u očima imaju sjaj i žudnju za životom… ne volim da vidim, do neautentičnosti  poslušno, svedeno  dete, nevidljivo, koje  sedi  bez da “ikome smeta” ili, pak,  kućnog ljubimca  neosetljivog na sve spoljne  draži i ometanja na koja bi, po prirodi stvari, pripadnik njegove vrste trebalo da reaguje… poslušno dete ili pas čine da se bojim da su prošli neku školu koja im nije prijala, koja ih je neprirodno smirila i ugasila iskru u njima…  kao da im je neko ili nešto slomilo volju a sa njom ugasilo životnu radost i sad su takvi – mirni i poslušni, na ponos onima  koji se o njima staraju.