Vrtoglavica… jedan od najneprijatnijih telesnih doživljaja koji možemo da iskusimo… onaj trenutak kad nam se trotoar po kome hodamo nadje iznad glave i kad moramo da se uhvatimo za stub, drvo, auto, zgradu… kad lekari kažu “nema razloga za brigu, vrtoglavice su banalne”, ali onaj koji je duže vreme imao vrtoglavice zna koliko to stanje invalidizira, koliko je nemoćan, koliko je zavisan… one često idu pod ruku sa paničnim napadima jer kako se ne uspaničiti kad tlo pod nogama nije sigurno… gubitak podloge je bezuslovna draž koja nužno izaziva strah… to je bazični, biološki strah.
Vrtoglavice, kada za njih nema prepoznatih razloga u vidu neurološke bolesti, neretko dolaze u trenucima “promene kursa”… kad i u životu, kao u vrtoglavici, izgubimo tlo pod nogama… kad nemamo za šta da se uhvatimo… kad neki dotadašnji način života mora da umre… kad ono kako živimo više ne radi i kad je potrebno ozbiljno prestrojavanje… kad je neka naša uloga iscrpena… kada treba da pustimo to što smo bili i postanemo nešto što moramo… kada je sa nečim gotovo… kad moramo da se pozdravimo sa načinom na koji smo funkcionisali, sa sobom kakvi smo bili… kad stari obrasci više ne mogu da traju… najlakše je ići utabanom stazom… teško je prtiti put kroz sneg i niko to neće svojom voljom… ali, dodju trenuci kada nas život natera da skrenemo sa puta kojim smo išli… i nije to nužno loše, ali je teško jer je promena, ozbiljna promena kad deo nas, sadržan u vtoglavici, prepozna da smo izbačeni iz ravnoteže, da moramo promeniti stil života, način mišljenja, prioritete, da moramo, kao zmija, presvući košuljicu… vrtoglavice su onaj period dok ne dobijemo novu… možda se moramo razvesti, ili pustiti sina da se oženi, ili prihvatiti smrt roditelja, možda napustiti grad… nešto moramo pustiti i prihvatiti prolaznost jer život se nastavlja… i biće još ljudi, i partnera, i deca prirodno odlaze, i vreme nam uzima roditelje, i s majkom se u četrdesetoj već davno trebalo pozdraviti i napustiti roditeljski dom… ali na trenutak – tlo se zatalasa… i to će proći… kad promena poteče krvotokom i dignemo pogled sa zemlje, sa starih puteva kojim hodamo i kad novo ja koje moramo da postanemo nadjača staro ja koje smo bili.
Onda će tlo prestati da se ljulja i krenućemo u život koji ne bismo birali, iz onog koji svojevoljno ne bi napustili… u promenu koju nikad ne bi izabrali ali smo nešto prerasli… promena je izabrala nas.
Dobra je vrtoglavica… boli kao bolovi rasta kod dece, ali ona pre nas zna da je nešto gotovo I da moramo dalje na drugi način, drugačiji.